Nacionalni park Una iz Bihaća, kao što sam već pisao , tijekom godine priređuje više atraktivnih događanja u kao što su Internacionalna turistička regata Unom, vožnja vlakom Unskom dolinom te biciklističke brdske utrke, a sada je po prvi put održana Brdska atletska utrka.Tko se toga sjetio, dobro se sjetio, jer odaziv bosanskohercegovačkih maratonaca i polumaratonaca te onih iz Hrvatske i Slovenije bio je velik. Od 202 prijavljena natjecatelja, njih 123 istrčalo je 13,5-kilometarsku stazu od ulaza Gorjevac do cilja u neposrednoj blizini Štrbačkoga buka. Staza je dijelom išla kolnim makadamskim putem, ali i planinskim i pješačkim putevima, kroz visoke i niske šume te preko livada. Natjecatelji su imali dvostruku korist: fizičku (gotovo dvosatnim trčanjem, za one sporije i tri sata) i duhovnu (prolazeći najljepšim predjelima parka).
Organizacija utrke prošla je vrlo dobro uz male poteškoće, koje se obično javljaju na samim počecima. Direktor utrke bio je direktor NP Una, Amarildo Mulić, a lijeva i desna ruka u izvršnoj organizaciji Rasim Aći Junuzović u ime suorganizatora sportskog društva Ultra iz Bihaća te Haris Hadžihajdarević (rendžer i marica za sve u NP Una). Junuzović je, inače, uspješni ultramaratonac, koji je ove godine nastupio s BiH reprezentacijom na svjetskom prvenstvu u hrvatskom Martinu na Muri. On je stotinu kilometara istrčao za 11 sati i devet minuta, a BiH je bila 19. među 41 zemlje.
Pobjednik unske utrke bio je jedan drugi Junuzović, Osman, iz Atletskog kluba Doboj Istok koji je tu stazu uspio pretrčati za 58 minuta i 24 sekunde. Drugi je bio Srđan Samardžić (AK Maraton iz Brčkog) s 5 minuta zaostatka, a sa samo 3 sekunde viška treće mjesto je osvojio Belmin Mrkanović, klupski kolega pobjednika. Dobojski trener Jasmin Mujić ističe da su obojica, pogotovo Junuzović, ozbiljni kandidati za Europsko prvenstvo dogodine i Olimpijske igre u Japanu 2020.
Prva u ženskoj konkurenciji bila je Lucia Kimani iz Banja Luke s vremenom 1.10.20 sati. Crnoputa Kimani inače je poznata međunarodna atletičarka, koja posljednjih godina živi u Banjoj Luci. Drugoplasirana je bila Zagrepčanka Helena Gleđa (nastupa za AK Dubrovnik) s 11 minuta zaostatka za pobjednicom, a treća je bila još jedna Banjalučank Evelina Marić s 1.29.15. Inače, Banjalučani su ugodno iznenadili organizatore brojnošću; došao je gotovo pun autobus s trenerima. Kako sam u njihovoj nazočnosti pratio dodjelu priznanja uz šljivovicu, jabukovaču, pivo i pjesmu, ovo je prilika da pozdravim Biljanu, Dušicu, Damira, Evelinu, Srđana, Zoricu… Oni su dobili, uz Dobojlije, najviše novčanih nagrada za plasmane, jer je organizator nagrađivao najbolje rangirane natjecatelje iz BiH. Među prvih deset, u konkurenciji profesionalnih atletičara, stigao je i djelatnik NP Una, Suad Šehić.
Neposredno uz smaragdnu Unu, natjecatelji i pratitelji, uključujući novinare, mogli su se okrijepiti grahom i slatkim, koji su priredile žene iz Udruge žena Ljutočke doline iz Orašca. Kao i obično za dobro raspoloženje pobrinuo se voditelj Piksi s Radio Bihaća, uz glazbenu pratnju sastava Camino verde. Dan je bio sunčan uz još uvijek puno turista, primjetno i iz arapskoga svijeta. Broj posjetitelja je već krajem kolovoza nadmašio prošlogodišnjih 80.000 tako da će okrugla stotka sigurno uskoro pasti.
U obližnjim Ćelijama na imanju Hamze Šehića, gdje je održan teferič, nalazi se aparat za mjerenje čistoće i drugih parametara rijeke. Suad Šehić i Mujo Šušnjar su nakon velike muke uspjeli ‘izvući’ pivu iz bačve koja se nije dala. Sevdalinke sam započinjao ja, a domaćini su dodavali pjesme Miše Kovača. Trebam li reći: ‘Ko ovo more platit‘. Pred mrak smo krenuli u Kulen Vakuf u pansion Ostrovica, vlasnika Kemala Štrkljevića. A tamo su se već pjevale borbene u partizanskom duhu, koji u ovom kraju nije zaboravljen. Tu i danas ima turista. Cesta koja će se uskoro graditi od Orašca do Štrbačkog buka i asfaltirati dijelove do Martin Broda sigurno će taj broj povećavati iz godine u godinu. Izbjeglice, koje sam spominjao u zadnjem članku u svibnju, i dalje su tu u još većem broju. Zasad većih incidenata nema, a nije da su ljudi potpuno mirni zbog nekoliko tisuća pridošlica koji čeznu za Europom. Vraćajući se autobusom prema Zagrebu na graničnom prijelazu Izačići. čekali smo sat vremena provjeru dokumenata dvojice tamnoputih mladića – i prošli su, a mi smo svi skupa kasnili.
U Bihaću sam do sada bio, i pisao o njima, u pet-šest restorana. Ovaj puta otišao sam u Čardak, lijepo uređen restoran, sav u drvu u parku kraj Une u centru grada. Odavno sam htio probati njihov specijalitet jahniju (junetina, povrće, krumpir, crveni i bijeli luk, začini…), najbliže po okusu i izgledu gulašu. Uz ovako jako jelo nisam pio ni pivo niti vino, jer ih tu nema u ponudi, ali lokal je svejedno pun.
Ljubazni konobar Edin potom je donio pastrvu na žaru, što je zapravo pola porcije (tražio sam tu količinu jer su stigla tri jela i desert). Bila je vrlo ukusna iako je iz uzgoja, jer se praćakala u unskoj vodi. Kada je još stigla i jumbo punjena lepinja (fila od teletine, piletine ćevapa i sira goude) odmah sam pola prerezao za ponijeti. Zasitno, ukusno, energetska bomba. Da smo bili blizu Nacionalnog parka, možda bih i ja istrčao jednu kraću dionicu od 1-2 kilometra. Za kraj još i pita od jabuka (i nju sam jeo tek pred Zagrebom nakon tri sata) izuzetno dobro napravljena. Restoran je otvoren 1996. godine, a vlasnik mu je Aladin Kečalović.
Ovom prigodom posjetio sam i Udrugu žena Brekovica u istoimenom mjestu. Dočekale su me Nevzeta Bajrić, predsjednica udruge i Zehra Smajić. ‘Palo malo kiše i evo već nema struje’, kaže Nevzeta. Razgovaramo i čujem istu priču kao u mnogim malim mjestima Hrvatske i Bosne i Hercegovine – mladi odlaze, ove godine nema se tko upisati u prvi razred osnovne škole.
Njihova udruga djeluje na način da nastoji na razne načine pomoći lokalnoj zajednici, a nedavno su gostovale u Hrvatskoj, sudjelujući na Štrudlafestu u Jaškovu kod Ozlja. Oduševljene su i misle doći i dogodine.
Pozdravljam se s dragim Brekovičankama i hitam pokupiti stvari u u centru Bihaća, vrlo lijepo uređenog za svopansionu Old Squareje tri zvjezdice, i opraštam se s ljubaznim gazdom Edinom, koji ne dozvoljava da gost plaća piće.
Doviđenja Bihać, vidimo se za Dan grada krajem veljače 2019!
Tekst i foto: Vjekoslav Madunić