Rade Šerbedžija donedavno je spadao među rijetke javne osobe koje su odolijevale društvenim mrežama. Na facebooku postoji nekoliko stranica i grupa koje su pokrenuli njegovi štovatelji, a ima i službenu stranicu, koja je profesionalno održavana, ali se on osobno na taj način nije obraćao javnosti.
https://www.facebook.com/208866065968603/videos/vb.208866065968603/903954496724646/
Tako je bilo sve do pojave koronavirusa i karantene, koja ga je zatekla u Rijeci, i zahvaljujući nagovoru supruge Lenke Udovički. Kako Rade baš ne vlada suvremenim tehnologijama, u realizaciji te ideje pomogla mu je kći Mimi, koja je doputovala iz Londona u istarsku Fažanu, gdje imaju kuću, i zajedno s njim provela propisano vrijeme u samoizolaciji.
‘Ej, ljudi u što sam se ja upustio ? Nemam pojma o kompjuterima i jedva sam naučio otvarati poštu i ponekad poslati neko pismo. A sad me Lenka nagovorila da otvorim svoj facebook i da u ovim teškim vremenima govorim ljudima poeziju i pričam priče. I pristao sam, naravno. Baš sam nekako posebno uzbuđen i drago mi je da ste se toliki javili da vam se to sviđa. Pa, onda ćemo nastaviti… Govorit ću vam Ujevića i Šekspira i Dedića i ponekad neku od mojih pjesmica. Zajedno je lakše zar ne?’, pisalo je u njegovu prvom facebook obraćanju.
Slijedile su pjesme: ‘Na ružičastom papiru’ Nikice Petraka, potom ‘Pravilna ishrana’ i ‘Popodnevna pjesma’ Arsena Dedića, onda ‘Iskrena pesma’ Milana Rakića, no najviše pozitivnih reakcija izazvala je Arsenova ‘Ne daj se Ines’ nakon čega se Šerbedžija zahvalio svojim facebook pratiteljima:
‘Ej, ljudi moji, pa ovo je bilo stvarno čudo. Podijeliti s vama čiste i prave emocije i čuti vaše priče vezane uz tu pjesmu koja nije samo Arsenova i moja nego duboko priča vaše mladosti. Večeras ću vam govoriti pjesmu Liddy, hrvatskoga pjesnika Milana Begovića. Napisao ju je 1911. godine na nekom sjevernom moru. Tu ljubavnu baladu otkrila mi je moja prijateljica Jagoda Buić, davnih godina u našem čarobnom Dubrovniku. Moj prijatelj dr. Nikolić iz Rijeke savjetovao mi je da ponekad izađem iz kuće na svježi zrak i, naravno, da budem krajnje oprezan u svojim šetnjama. Snimio sam ovu pjesmu ovdje u Fažani uz more, uz pomoć moje kćeri Mimi (oboje smo završili našu samoizolaciju). Pa, iako je Fažana bila sasvim pusta i nismo sreli nikoga, ipak ću nastaviti da vam govorim poeziju u kući, uz otvoren prozor. Tako ćemo biti bliže…’
M. T.
