Na prvom katu Centra Cvjetni u Zagrebu, u srijedu, 2. prosinca (18 sati) otvara se izložba slika i skulptura pod nazivom ‘Suvremena umjetnost’.
Riječ je o skupnoj izložbi koja će biti predstavljena na čak 500 m2. Organizirana u predbožićno vrijeme, izložba ima za cilj predstaviti raznovrsnost hrvatske likovne scene i modne revije poznatih kreatora.
Umjetnici koji sudjeluju su: Boris Demur, Petar Dolić, Marija Dujmović Kondres, Nikolina Ivezić, Svjetlan Junaković, Petar Hranuelli, Alana Kajfež, Tisja Kljaković Braić, Eugen Feller, Milena Lah, Julije Knifer, Marina Stoponja , Josip Stošić, Nikola Vudrag, Jasenka Vukelić i Josip Zanki.
Izložbu će otvoriti povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže, koji je o njoj zapisao ove riječi:
Duhovita i zaigrana, lijepa – pardon: estetizirana i ukrašavajuća, začudna i luckasta, spiritualna i mistična, iznenađujuća i zabavna… – sve su to epiteti i određenja koja se otprve mogu primijeniti na djela suvremene umjetnosti. Namjerno ističem suvremene jer ozbiljan karakter koji je nekada bio imanentan umjetničkom stvaralaštvu izgubio se, nestao. Nestao zajedno s tradicijskim, ritualno-simboličkim karakterom svekolike produkcije koju smo a posteriori imenovali umjetnošću, nestao s njenom važnošću za zajednicu, s naglašenom vjerskom, državnom ili nacionalnom reprezentativnošću.
Zašto je tomu tako? Očito, zbog promijenjenih vrijednosti, pa se namjesto kolektiviteta sve više ističe individualnost. I doista, umjetnost je danas više nego ikada – to nitko ne može niti pokušava osporiti – ponajviše prostor za nesputano izražavanje vlastite osobnosti. Međutim, ono što se eventualno osporava jest njena relevantnost. U vremenima kada, naizgled, ništa nije bitno. I zato bi netko, ponekad uistinu opravdano, mogao tvrditi, suvremena je umjetnost neozbiljna. Dapače, unatoč čitavom nizu odlika pobrojanih na početku ovoga teksta, naizgled nepotrebna. Takav se zaključak oslanja na konvencionalne funkcije umjetničkih djela kojima sama umjetnost po sebi nije bila najvažnije svojstvo. U međuvremenu, od pojave modernizma naovamo, koncept umjetnosti transcendirao je također – kako nas upozorava E. H. Gombrich – koncept puke vještine, dosezanja perfekcije, odnosno savršenosti koja teži do razine remek-djela. Umjetnost se emancipirala od svih tih naslaga i ostala sama, na vjetrometini, bez oslonca na kanone – te pouzdane kavalire te, posljedično, bez kriterija.
I tu sad, na ovom kritičnom mjestu u priči za našu junakinju – suvremenu umjetnost, dolazi do obrata. Ako više nije potrebna kao dvorkinja rituala, doduše, nezamjenjiva, ako je veličanstvenost koja ju je pratila na pijedestalu davno prošla, nove vrijednosti koje uz nju vežemo čine je ponovno, više nego ikada, nezamjenjivom. U komodificiranom svijetu današnjice potrebna je naprosto kao oaza duha i to je ona neprekinuta konstanta koju nalazimo, barem ako iskricu, u svakoj kreativnosti. Radovi okupljeni na izložbi u Cvjetnom lijep su primjer kako se i koliko ta kreativnost rasplamsala, ili primjereno prostoru: rascvjetala u djelima šesnaestoro suvremenih hrvatskih umjetnika.
P. H.
