Zašto baš Bangkok? Milijun puta čula sam to pitanje i, opet kažem, nemam spreman odgovor. E, sad, mogla bih odgovoriti protupitanjima poput; zašto baš New York ili Amsterdam? Zašto Oslo, Toronto ili Tokio?
Zašto otići bilo gdje?
Moguće je da mi sami uopće ne biramo mjesto, grad ili zemlju u kojoj ćemo boraviti na kraće ili duže vrijeme. Možda nije tako, ali moguće je. Katkad nas posve neobičan splet okolnosti odnese na drugi kraj svijeta, u grad i zemlju o kojoj ne znamo baš ništa, ili o kojoj ranije nismo čak niti maštali.
A opet, dogodi se.
Meni se baš dogodio Bangkok.
Slutim kako se ta odluka polagano u meni kuhala neko vrijeme, dok sam još živjela u Londonu. Grad u kojemu posve opušteno možete upoznavati ljude koji su, svatko nekim svojim poslom a uglavnom trbuhom za kruhom, stigli iz najrazličitijih kutaka svijeta i sa sobom donijeli svoju kulturu, običaje, navike, jezik, religiju… A to je nešto što čovjek ne može zanemariti niti ostaviti kod kuće. Bez obzira na to gdje mi živjeli i koliko dugo to potrajalo, ne možemo pobjeći od onoga što doista jesmo. Čak ni da hoćemo.
Osim nekoliko površnih informacija koje sam onako usput pokupila, o Bangkoku nisam znala ništa. Nula bodova. Takva nula da bih najvjerojatnije pala i na ispitu za školarce. Što možda i nije tako čudno, s obzirom da je još u devedesetima u Zagrebu bilo nemoguće dobiti vizu, a najbliže nadležno tajlandsko veleposlanstvo bilo je u Beču. Pa ti vidi.
Za tu misiju trebalo mi je gotovo 24 sata: vožnja noćnim busom od Zagreba do Beča kako bih ujutro predala dokumente i popodne podignula vizu u istom veleposlanstvu. I bila sam izvan sebe od sreće, jer nije potrajalo duže. Kao za Australiju, naprimjer.
Tog dana prehodala sam čitav Beč uzduž i poprijeko, nešto malo sam se provozala i tramvajem, samo da nekako ubijem vrijeme. Isplatilo se, na kraju. Obišla sam hrpu gradskih birtija, a u nekima od njih i upoznala drage ljude. Naše, naravno. Na privremenom radu. Popili smo kavicu i popričali o životu. Zamalo mi se dogodilo da po snježnoj mećavi iste večeri zakasnim na autobus koji se vraćao za Zagreb, ali to je već neka druga priča.
I onda opet, zašto Bangkok? Nemam pojma. Ali, vrijedilo je.
