U zagrebačkom Orisu otvorena je mega izložba Damira Fabijanića ‘Gaia…i Zagreb’, koja se sastoji od 70 fotografija formata 2×4 m i 3×6 m, postavljenih na 13 lokacija na fasadama zgrada u obnovi po centru grada.

Za izložbu je napravljena posebna web stranica koja je njezin sastavni dio. Izložbu možete pogledati po gradu u bilo koje doba, a o njoj je autor zapisao ove riječi.

Gaia je moja dvogodišnja unuka. Ove, 2025. godine, navršit će treću. Ja ću (valjda) napuniti sedamdeset. Bit će i točno pedeset godina od moje prve amaterske izložbe (Pag, 1975.). S početkom prošle godine započeo sam projekt fotografiranja Zagreba. Snimajući shvatio sam da će se na fotografijama zapravo vidjeti i kakav Zagreb ostavljam(o) Gaji i drugim unukama i unucima. Zato se i nametnuo naslov-posveta ‘Gaia… i Zagreb’. Za Gaiu i za svu djecu koja će odrastati u ovom gradu.

Na snimanje Zagreba potaknuo me sin Bartol, povjesničar umjetnosti, kojem su malo dosadile moje brojne kvadratne fotografije (cijelo razdoblje analogne fotografije, a i poslije, obožavao sam upravo taj Hasselbladov kvadratni (6×6 cm) format. Rekao sam sebi, hajde napravit ću nešto u dugačkoj verziji. Prvo mi je pala na pamet hrpa kutija s rol-filmovima (format 120) koje sam godinama čuvao u frižideru i kojima je već prošao nominalni rok uporabe. Unatoč mogućim promjenama u emulziji filma, odlučio sam potrošiti cijelu zalihu.

Istovremeno odlučio sam da tema izložbe (i buduće knjige) bude – Zagreb. Dijelom zato što zapravo nikad nisam snimao svoj grad baš onako za sebe. Moja bogata arhiva Zagreba sastoji se, doduše, od mnoštva motiva i cjelina s posebnom namjenom, dok je upadljivo manje usput snimljenih motiva. Nisam (više?) tip fotografa koji ide okolo i snima šetajući, oduvijek sam intenzivno snimao po narudžbi.

Druga odluka bila je da snimam fotoaparatom (Cambo Wide) i odgovarajućem objektivu (Schneider Super-Angulon XL 5,6/58 mm koji pokriva format 9×12 cm), a s obzirom na to da (i dalje) volim kvadrat, prirodno se nametnuo i konačni izbor formata snimanja. Umjesto jednog kvadrata, snimat ću na, davno kupljenoj i dotad nerabljenoj kineskoj kazeti formata 6×12 cm. Dakle dva kvadrata! Takvo je snimanje sporo i komplicirano. Danas to izgleda doslovno kao čisti retro. Fotograf, primjerice, tamnom tkaninom pokriva glavu da spriječi prodor dnevnog svjetla pri kadriranju na mutnoj ploči. Obvezna je uporaba stativa pri snimanju, svuda treba nositi torbu s aparatom i stativ, sve to usporava i otežava cijeli postupak.

Na Novu godinu 2024. započeo sam snimanje. Odlučio sam da snimanje odradim tijekom te godine (1. siječnja – 31. prosinca 2024.). Započeo sam u blizini sadašnjeg studija (Laginjina ulica) i stana (Hebrangova ulica), polako, pješke, s torbama na ramenima. Odmah mi se nametnuo način fotografiranja. Snimat ću Zagreb kakav jest. Neću ga uljepšavati, ali ni namjerno poružnjivati izborom nelijepih detalja. Neću pokupiti odbačeni papir koji mi se nađe u prvom planu kadra, kao što sam to inače cijeloga života radio na snimanjima. Svaka slučajnost (prolaznik, tramvaj…) bila je dobrodošla. Želio sam – Zagreb kakav jest, upravo u času fotografiranja, s prolaskom tramvaja, auta, pješaka, biciklista Bolta ili Wolta…

Snimanje po kvartu u kojem sam od rođenja živio (Tomašićeva ulica) potaknulo me da se koncentriram i na druge asocijacije iz djetinjstva. Počela su navirati sjećanja i osjetio sam želju da napišem i fotografijama naknadno pridodam kratke tekstove. Usporedbe istih motiva iz mladosti i današnjice stalno su se nametale, katkad bi mi se jedna varijanta, a katkad druga učinila boljom. U početku sam snimao samo horizontalne kadrove, a onda sam shvatio da neki motivi naprosto zahtijevaju okomitost. Pomalo neuobičajeno tako izduženo, ali tim zanimljivije. To nije format u kojem se razbacujete snimcima, svaki se motiv pažljivo bira. I samo jednom se snimi.

Izostanak čovjeka na mnogim fotografijama logičan je za način snimanja i izbor motiva, dok duga ekspozicija i višestruka ekspozicija na istom kadru ostavlja trag ljudi-duhova na fotografijama. Sve je išlo dobro unatoč manjim tehničkim problemima, no potkraj godine kazeta je postala neposlušna. Film se nije pravilno namotavao i propalo je nekoliko snimljenih rola. Trebalo je neke i ponoviti. Srećom, završetak godine bio je blizu.

Zagreb nije prikazan kao snimljen po narudžbi, nisam snimao njegove razglednice, niti ravnomjerno po svim dijelovima grada. Ideja je bila pronaći manje poznate motive ili poznate teme iz drukčijih rakursa, u rasponu od širokih totala do detalja. To je vlastiti izbor, nikomu ne trebam ništa obrazlagati, niti raditi kompromise u izboru tema. Obožavam takve projekte!

Dugo sam razmišljao gdje bih izložbu mogao postaviti sljedeće godine, 2025. U ovo doba nakon zemljotresa, kad je većina izlagačkih prostora zatvorena zbog obnove, izbor izlagačkog prostora nije nimalo lagan zadatak. Snimanjem Zagreba nametnula se i tema obnove nakon potresa. Neke zgrade snimljene su u obnovi, uokvirene skelama sa zaštitnom tkaninom (rodilište Petrova, Umjetnički paviljon…). U tim obilascima urezale su mi se u pamćenje te brojne karakteristične plohe. Jednostavno, poslijepotresna stvarnost uvjerila me da prostora za izlaganje zapravo i nema.

Bio je to pravi poticaj da osmislim drukčiji način izlaganja fotografija. Sinulo mi je! Izložba će se održati na plohama pokrivenih skela po gradu! Izložba primjerena sadašnjem trenutku grada, najšire (demokratski!) dostupna posjetiocima, bez ograničenja radnog vremena, u primjerenom velikom formatu. Dakle, umjesto razmišljanja o pogodnim raspoloživim prostorima muzejsko-galerijskih institucija u Zagrebu trebalo je odabrati prigodne objekte, provjeriti termine obnove… U tom trenutku sve se činilo jednostavno i lako. Bio sam, po običaju, zanesen i naivan.

Zaboravimo probleme, izložba je tu, a i prigodna mrežna stranica. Tu je taj moj Zagreb, i lijep i tužan, moj fotografski testament unuci.