Željku Božiću pjesnička nagrada Anđelko Novaković

Zaklada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu objavila je novog laureata Nagrade Anđelko Novaković za neobjavljenu zbirku pjesama mladog autora/autorice. Nakon provedenoga javnog natječaja, na koji je pristiglo 90 zbirki pjesama, prosudbeno povjerenstvo za dodjelu Nagrade, u čijem su sastavu bili Ervin Jahić, Davor Šalat i Dobrila Zvonarek, odlučilo je da se Nagrada Anđelko Novaković za 2017. godinu dodijeli pjesniku Željku Božiću za zbirku pjesama ‘Mir utrobe i neki promišljaji’.Osim nagrađenoga pjesničkog rukopisa, prosudbeno povjerenstvo pohvalilo je rukopise ‘Inače volim more’ Branimira Dropuljića, ‘Apofonije kulture’ Jasmine Bosančić, ‘Razglednica od soli’ Borisa Kvaternika i ‘Istina, ne laž’ Kristine Silaj. Nagrada se sastoji od objavljivanja zbirke pjesama, plakete i novčanog iznosa u visini od 10.000 kuna.

Svečana dodjela Nagrade Anđelko Novaković za 2017. godinu održat će se u četvrtak, 1. veljače (12 sati) u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Nagrada Anđelko Novaković nosi ime uglednoga pjesnika, esejista i književnoga kritičara, koji je svojim predanim radom zadužio hrvatsku književnost i kulturu u cjelini. Utemeljena je s namjerom poticanja pjesničkoga stvaralaštva i nagrađivanja vrijednih književnih ostvarenja mladih pjesnika.

Obrazloženje uz dodjelu nagrade Željku Božiću

Željko Božić laureat je Nagrade Anđelko Novaković koju mu je Prosudbeno povjerenstvo jednoglasno dodijelilo za najbolji rukopis zbirke pjesama mladih pjesnika. Nagradu je, između čak devedesetak rukopisa, osvojio za rukopis pod nazivom ‘Mir utrobe i neki promišljaji’. Riječ je o rukopisu koji je u izraznome smislu raznovrstan, a u poetičkome razmjerno koherentan. Sastavljen je, naime, od tri odjeljka u kojima dominiraju, redom, odulje pjesme duljih stihova pripovjedačke i komentatorske intonacije, kraće pjesme vrlo kratkih stihova (koji se često sastoje i od samo jedne riječi) te pjesmoprozni, odnosno mikroesejistički zaključak cijelog rukopisa.

Sve su te Božićeve pjesme, međutim, prožete filozofskom terminologijom i (pseudo)filozofskim diskursom koji se kombinira s anegdotalnom narativnošću ili mudroslovnim umovanjima. Tom se pak (pseudo)filozofskom diskursu daju različite funkcije i intonacije, već prema vrstama pjesama u kojima se pojavljuje. U dužim, narativnijim pjesmama – I. (dnevnik jednog psihonauta), ii. (nekoliko godina kasnije, ljeto 2016.) – spomenuti diskurs najčešće služi ironizaciji nastojanja da se svaki konkretni događaj i situacija nužno osmisle filozofski, odnosno pomoću visokoteoretskih spoznajnih alata. S druge strane, filozofsko pojmovlje služi i za znatniju imaginativnost poetskog diskursa, odnosno preobražavanje zbiljskih referencija (izleta s prijateljem na Zagrebačku goru) u složenu izražajnost u kojoj se miješaju civilizacijski i kulturni nomadizam, ironizacija znanstva i postmodernističke religioznosti, znanstvenofantastične maštarije, prodorna filozofska spoznaja i ujedno ironiziranje same te spoznaje kao nečega iskonstruiranog i cerebralnog. No takva pjesma, uza svu ironizaciju te postmodernistički pastiš i travestiju visokoga filozofskog stila, ipak biva i svojevrsna duhovno-senzorička pustolovina, odnosno potraga za drugačijim, potpunijim, navlastito pjesničkim pa i gnoseološkim realnostima. Time ona biva značenjski kompleksnija, poetski maštovito svjetotvorna i umjetnički vrjednija, što je čini i kvalitativnim vrhuncem Božićeva rukopisa. U sažetijim pak pjesmama kratkih stihova filozofsko pojmovlje uvodi se u okružje slikovitog izraza znatnije simbolizacije, kao i ekspresivnije afektivnosti kojom se aktualiziraju egzistencijalna stanja i, općenito, krajnja životna pitanja. Osobita poetska dojmljivost ovih pjesama upravo i proizlazi iz stalne napetosti između ‘objektivnosti’ filozofema s jedne strane i uzburkane afektivnosti izražene antitetičkom i metaforičkom slikovitošću s druge strane. Sve je to pak objedinjeno nastojanjem da se mudroslovnim diskursom iznađu i neke opservacije i zaključci o tome kako lirski subjekt ili pjesmovna svijest vide svijet i ljudsku egzistenciju unutar njega. Dodatnu ‘aromu’ pa tako i vrijednost tim pjesmama daje također prisutna poetska maštovitost koja je sposobna na svjež i neobičan način suočiti se s krajnjim egzistencijalnim i ontološkim pitanjima. A Željko Božić svoj pjesnički rukopis i završava upravo svojevrsnom apologijom imaginacije i fikcije, i to većma u diskurzivnom nego li u par exellance poetskom obliku mini-eseja koji se, doduše, može shvatiti i kao svojevrsna pjesma u prozi, već prema tome usmjerimo li pozornost više na esejističku refleksivnost ili poetsku slikovitost i retoričnost (‘Je li mi moj um, plutajući slobodno u zrakopraznom prostoru između sna i jave, oslobođen svakodnevne rječničke krutosti, možda htio obznaniti da totalitet svijeta i nije ništa drugo osim fiktivnog ploda neke imaginacije i da, na kraju, nema razlike između tog dvoje, čina stvaranja i stvorenoga?’).

Zanimljivo je, dakle, da se tako jako i, dodao bih, vrlo precizno autorovo autoprogramatsko očitovanje stavlja kao zaključak rukopisa, čime i sam pjesnik donekle nastoji značenjski determinirati interpretaciju najvažnijih obilježja i tendencija vlastitoga pjesništva. Između ostaloga i time Željko Božić pokazuje visoku svijest o svojim poetskim prosedeima, ali i čitavom ustroju vlastitoga pjesničkog svijeta, o intenzivnosti teoretskog promišljanja, ali i angažiranosti u iznalaženju maštovite i originalne poetske prakse kojom se i sama imaginacija prometnula u preobraženu zbilju pjesme. Zbog svega toga Božić se doima kao izgrađen pjesnik koji je uistinu zaslužio Nagradu ‘Anđelko Novaković’, ali i kao autor od kojega se u budućnosti očekuje puna mjera ostvarenja već sada prisutnog intenziteta i inovativnosti poetskog pisma.

(Davor Šalat, u ime Prosudbenog povjerenstva)

Tagged: , , , , , , , ,