U Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) održana je premijera predstave ‘Max, Mischa i ofenziva Tet’, nastale po kultnom romanu norveškog autora Johana Harstada, u adaptaciji Videa Hribara i režiji Ivice Buljana.
Ovaj europski književni fenomen, koji je oduševio kritiku i publiku diljem svijeta, u ZKM-u je pretvoren u slojevitu kazališnu priču o migracijama, prijateljstvima, umjetnosti i potrazi za domom. Harstadov roman o kazališnom redatelju Maksimilijanu Hanssonu, Norvežaninu koji emigrira u SAD, Buljan je pretočio u predstavu o kazalištu samom – o njegovoj moći da istodobno stvara, preispituje i čuva sjećanja.
Predstava ne ilustrira roman, nego mu ravnopravno odgovara kazališnim jezikom: ritmom, svjetlom, glazbom i ansamblom koji ujedinjuje mnoštvo glasova. U toj suigri scena postaje mjesto u kojem se Harstadov epski realizam, humor, melankolija i pop-referencije stapaju s Buljanovom poetikom teatra kao živog, otvorenog prostora dijaloga između književnosti, glazbe i tijela.
Dramaturgija Vida Hribara vodi publiku kroz niz prizora poput partiture – dugi potezi sjećanja isprekidani su dokumentarnim rezovima, a ansambl ZKM-a suvereno nosi tu polifoniju o preseljenjima, traumama i ljubavima koje se ne mogu svesti na slogane.
‘Max, Mischa i ofenziva Tet’ nastavlja niz Buljanovih ‘romana-na-sceni’, u kojima teatar preuzima zadatak da izdrži ‘duge linije života’. Nakon predstava koje su istraživale migracije, ratne povratnike, periferne zajednice ili ženske genealogije, Buljan sada spaja američki kulturni imaginarij s europskim iskustvom odlaska i povratka – u priči koja se prostire od Norveške do New Yorka, od Vijetnama do pozornice ZKM-a.
U ulozi Maxa nastupa Ugo Korani, Mischu tumači Hrvojka Begović, a uz njih igraju Lucija Šerbedžija, Frano Mašković, Rakan Rushaidat, Ivan Jurković, Nataša Dangubić, Dado Ćosić, Sreten Mokrović, Vedran Živolić, Barbara Prpić, Milivoj Beader, Milica Manojlović, Toma Medvešek, Rok Juričić i Luka Knez.
Scenografiju potpisuje Aleksandar Denić, kostime Ana Savić Gecan, a glazbu Darko Rundek, koji zvukovima autoceste, dvorane i backstagea spaja Ameriku i Europu, zbilju i san.
Predstava postavlja i pitanje koje odzvanja dugo nakon završnog aplauza: Koliko dugo moraš biti odsutan da bi postalo prekasno za povratak kući? U ZKM-u je to pitanje dobilo kazališni oblik – u predstavi koja istodobno govori o umjetnosti, identitetu i vremenu koje nas nosi, ponekad nježno, a ponekad kao nevrijeme.
A. G. / Foto: Marko Ercegović
