20 poetskih godina inženjera Šimunića

Baš lijepo, Jutro poezije ne odlazi u stečaj/pisci i dalje ne rade za plaću – tako započinje jedna od pjesama Zrinka Šimunića koji je kao gost najstarije pjesničke tribine u zagrebačkoj gostionici Pod starim krovovima obilježio dvadeset godina pjesničkog stvaralaštva.Iza Šimunićeve pjesničke strasti i slikovitosti koju je demonstrirao u četiri dosad objavljene zbirke poezije (‘Terra magica’, ‘Pustalovina’, ‘Organolirika’ i ‘Dijete zapada’), rijetko tko bi prepoznao tehničku inteligenciju i matematički um. Jer Zrinko Šimunić jedan je od malobrojnih inženjera elektrotehnike u Društvu književnika (ima li još koji?).

I dok u stručnim časopisima objavljuje članke o problematici rasvjete, u poeziji često i s užitkom koristi asonancu i aliteraciju, a za sebe kaže da je organoliričar i hedonist. Presjekom dvadesetgodišnjeg pjesničkog stvaralaštva, Šimunić je dokazao kako široko zahvaća teme i motive kojima se bavi – osim na Jutro poezije, svoj pjesnički fokus usmjerava i na Radio Sljeme te na kazališne predstave ili, pak, pjesme posvećuje prijateljima glumcima i pjesnicima, prirodi, erosu…

Pjesmom na pjesmu, Šimuniću su odgovorili članovi Jutra poezije različitim motivima, ritmovima, bojama ili, elektrotehnički, frekvencijama. Među njima bilo je mladih kao što je Luka Kordić s duhovitim igrama riječi i tankoćutne Josipa Marenić i Željka Varga, te iskusnijih članica poput Stele Hrvojčec i Ane Habazin. Ovotjedno Jutro poezije okončali su energični nastupi Hasana Džinića Džine, Žarka Jovanovskog i Ninoslava Žagara. Kako je najavio voditelj Robert Roklicer, sljedeće subote gošća Jutra poezije u organizaciji udruge FRiKK bit će Emanuelle Zubović.

Sandra Pocrnić Mlakar

Jutro poezije

Baš lijepo
– Jutro poezije
ne odlazi u stečaj, pjesnici
i dalje
ne rade za plaću
Pa i ako ne bude love
za tiskanje knjiga
preostaje nam da si tepamo
da smo marginalci
da smo stari starci – najstarije
Jutro na svijetu
(Ča je
pusti Ginsberg?)
Slatko bajamo
da nevidljivi smo
pupak svijeta
Kakav
strašan guard !
I kakvo tiho proljeće
na Gornjem gradu – ugrijati se
na plamenu stihova, u tihoj
skromnosti
starinske gostionice, onakve
kakvih više nema
Kockasti stolnjaci
i pocrnjele
grede hrastove
Sir kravlji
salama ljetna
Ali uši mi zvjeraju
hoće li uhvatiti kakav
galopirajući bas
metalnu zvijer u inače
tihoj
tišini
uspavanih sanjara
u ulici Basaričekovoj
A oči mi, onako usput
rišu male reflektore, rasvjetnu šinju
pod starim krovom
kopčaju je na grede hrastove
I baš me briga
hoće li ta svjetlila biti blještava, praskava
ledna
Glavno da u mislima
krojim svjetove
i pri tom bestidno
kradem klasike

Tagged: , , , , , , ,