U zagrebačkoj Galeriji Remek-djela, mlada umjetnica Alana Kajfež u srijedu, 7. listopada otvorila je izložbu svojih skulptura, koja će trajati do 21. listopada.
Alana Kajfež rođena je 21. veljače 1990. godine u Zagrebu. Nakon osnovne upisuje Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Maturirala je 2008. godine kao kiparski dizajner. Iste godine upisala je Akademiju likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu, gdje na trećoj godini dolazi u klasu prof. Stjepana Gračana na kiparskom odsjeku. Diplomirala je 2014. godine u klasi prof. Peruška Bogdanića, a o svome djelu kaže:
‘Bavim se kiparskim radom, instalacijski konstruiram rad u cilju izazivanja emocije irazmišljanja na vrstu događaja poput patnje ili osvještavanja. Želim postići navedene osjećaje putem figurativne skulpture okružene simbolikom, i instalacijom koja sadrži elemente vode, dubine, tmine, pomalo neobičnog a i morbidnog odnosa više figura. Oponašanjem motiva, stvoriti kopiju stvara užitak u prepoznavanju, pobuđivanjem sjećanja koja su stimulirana reakcijom na te motive. Kako Aristotel navodi: ‘Ono eliminira sav strah od ludila, seksualnog vrhunca i smrti radi onog što rado promatramo, suvišne kopije predmeta koje nam je u stvarnosti neugodno gledati.‘ U mom slučaju strašno za prisjetiti se. Svojim radom nastojim dati publici da razmisli, dok prepoznavanje činimo automatski i nesvjesno. U djelovanju percepcije neće nikada prepoznati sve elemente, koncentrirati se na nešto što stvara najveći utisak i što u tom trenutku privlači najviše pažnje. Taj utisak spremamo u svoja sjećanja a razotkrivamo ih ukazivanjem nekih simbola koji nam pobuđuju sjećanja a ona se otkrivaju u zapanjujućoj mjeri.
Ovakvom vrstom pomalo scensko-teatralnog izraza dajem gledatelju događaj, zbivanje, razgovor između više figura koje se nalaze u suodnosu, svaka u svojoj odvojenoj situaciji i naposlijetku – materijalu. Umjetnik stvara doživljaj, ekspresiju samoga sebe da gledatelj može sam doživjeti kroz njegove oči događaj koji mu se prezentira. Daje mu mogućnost da doživi nešto što je samo po sebi umjetniku dalo zadovoljstvo u stvaranju. Tamo gdje je umjetnost emancipirana od svoga virtualnog konteksta i prepušta se u potpunosti ljudskoj imaginaciji, pronalazi se u svijesti. Poruka je ona koju učitelj iščita, a ono je, što je umjetnik htio kroz vlastiti prikaz reći. Radovima koji sam stvorila nastojala sam održati glavne smjernice koje moj rad čine suvremenim: Interpretacije umjetničkog djela, formalizam – postojanje oblikovnih principa na kojima se temelji umjetničko djelo (npr. simetrija, zlatni rez, harmonična usuglašenost dijelova), kontekstualnost – djelo kao objekt u kontekstu povijesti umjetnosti, uvjerenja umjetnika i umjetničke kritike, otvorenost – umjetničko djelo koje uključuje promatrača kao sudionika, konceptualnost – rad koji ne dolazi do izražaja bez promišljanja, ideje, situacije ili konteksta. Držeći se klasičnog prikaza uspjela sam otvoriti rad široj publici, bez gušenja koncepta ili konteksta samog rada. Na takvom temelju klasičnog prikaza proširila sam svoj rad iz doba suvremenog, nastojeći dobiti neku bezvremensku kvalitetu gdje prikazi zajedno s idejom opstaju i funkcioniraju bez obzira na vrijeme u kojem se trenutno nalazimo.
P. H.
