Otvorenje izložbe Ane Gezi pod nazivom ‘Tko crta, zlo ne misli’ je u ponedjeljak 9. veljače (20 sati) u zagrebačkoj galerijii Greta.
Prije četiri godine sudjelovala sam u umjetničkoj rezidenciji u Haukijarviju u Finskoj, gdje sam crtala svojevrstan ‘slikovni putopis’, u kojemu bi se kasnije našlo i karikatura nastalim prema smiješnim situacijama koje vas tamo s lakoćom zadese. Karikatura je u Skandinaviji cijenjena i vrlo tražena, s mogućnošću redovitog objavljivanja u brojnim časopisima.
Nakon tragedije Charlie Hebdoa u Parizu, Francuzi svim silama nastoje zaštititi svoju kulturu i način života, osobito Reiserovo anarhistično naslijeđe (što je najveća ironija, časopis je imao sve manju potražnju i probleme s redovitim izlascima, a tiraž se dramatično povećao odmah nakon atentata). Za to vrijeme, medij karikature kod nas je u crnohumorno smiješnom položaju; sveden na svega nekoliko poznatih imena koja imaju sreću svakodnevno objavljivati radove u dnevnim listovima; u masi današnjih umjetničkih medija čiji raspon djelovanja skreće od muzeja do uličnih fasada i obrnuto on kao da postaje nevidljiv pa se u jednoj od najvećih medijskih krajnosti čak predstavlja kao jedan od izumirućih likovnih dinosaurusa u koje spada i slikarstvo… no ništa ne može biti dalje od istine
Iako i jedan i drugi jedva nekako preživljavaju, svakodnevica uvijek daje obilje razloga za još jedan korak dalje, za još jedan dan za crtaćim stolom ili štafelajem, za još jedan i još jedan dan trajanja. To je apsurd života, duboka svijest o tome da su i drugi nekad u nezavidnoj situaciji kao i mi, bez obzira na profesiju, spol, nacionalnost ili životnu filozofiju. A ako je ostalo još djetinje živosti u nama nakon predvidljivog žrvnja školskog sistema, studija, loše politike, rutinskih poslova, čitat ćemo taj apsurd kao toplinu humora, iskru koja uvijek jasno svijetli čak i bez HEP-ovih usluga. Prilično nezahvalan je život karikaturista. Ništa manje nije ni život slikara, iako ovaj drugi može naići na simpatije neke dobre strane banke koja će ga potom udomiti u svom tihom uredu uz dobar miraz, a možda se skrasi i u kakvoj potičkoj garsonjeri dobra ukusa. Dok će karikaturist, već naviknut na svekolike poraze, obmane i mrvice, iz svega toga izvući još jednu živu pouku pa nastaviti oštriti svoju olovku, povlačiti svoj flomaster, cijediti svoj kist ili pero do zadnje kapi, crte ili točke.
Ana Gezi
