To što svira, to su ruke – pjeva Darko Rundek, a Antun Bukovec rekao je to fotografijama ruku 60 umjetnika. Rundek je, naravno, također među njima. Izložba ‘Ruke umjetnika’ izložena je u gostionici Pod starim krovovima u Basaričekovoj 9, najstarijoj gostionici u Zagrebu, poznatoj pod nazivom ‘Kod Žnidaršića’.Kako kaže Bukovec, njegovi su interesi vezani uz pisane i izgovorene riječi, likovnu i fotografsku umjetnost, pa posjećuje izložbe i fotografira za svoju arhivu. Tako je nastala serija fotografija od kojih su neke snimljene na izložbama, a za neke od njih umjetnici su pozirali u svojim ateljeima. Bukovec je počeo izlagati 2013. godine kao pobjednik natječaja Art Viva Likum, a dosad je postavio 12 izložbi, sedam samostalnih i pet skupnih.
* Vaša izložba ‘Ruke umjetnika’ postavljena u siječnju u gostionici Kod Žnidaršića prikazuje ruke 60 umjetnika – književnika, glazbenika, glumaca, slikara… Zašto baš ruke kao fotografski motiv?
– Fotografije na izložbi ‘Ruke umjetnika’ kojima sam se predstavio u gostionici Pod starim krovovima snimane su posljednjih nekoliko godina, prilikom brojnih i raznovrsnih kulturnih događanja. Predstavljam se s ukupno 60 fotografija. Posvećujem pozornost rukama – umjetnika, književnika, likovnih umjetnika, glazbenika, glumaca, kipara… – kojima izvode svoja djela. Ruke kao ključni element, metafora stvaranja, čovjekov alat kojim stvara nove svjetove. Svojim fotografskim okom bilježim čovjekovo najvrjednije sredstvo kojim ostavlja trag na svijetu…
* Izložene su fotografije ruku mnogih slavnih umjetnika – Darka Rundeka, Matije Dedića, Ludwiga Bauera, Enesa Kiševića, Rade Šerbedžije… Kako se umjetnicima svidjela ideja da posvećujete pažnju njihovim rukama? Mogu li se identificirati s fotografijama ruku kao s fotografijama lica?
– Ideju da se snime ruke umjetnici su prihvatili s odobravanjem i simpatijama jer njihove su ruke sredstvo kojima prenose svoje osjećaje, ideje i zapažanja.
* Koliko dugo je nastajao ciklus ‘Ruke umjetnika’?
– Ciklus ‘Ruke umjetnika’ započeo sam 2013. godine nakon moje pobjedničke fotografije na natječaju Art Viva Likum u povodu 65. godišnjice Likuma u sklopu kojeg je Galerija Ulrich, Ilica 40 – Dežmanov prolaz. Bila je to najstarija galerija na ovom području, galerija s tradicijom od 105 godina, koja je iste godine, nažalost, zatvorena. Pobjednička fotografija pod nazivom ‘Živa vatra’ prikazala je ruke poznatog umjetnika Lazera Roka Lumezija pri izradi metalnog nakita plamenom.
* Ciklus ‘Ruke umjetnika’ nije prva vaša izložba na kojoj ste svoj objektiv usmjerili prema umjetnicima. Na izložbi ‘Tko fotka, zlo ne misli’, u gostionici Pod starim krovovima našli su se Davor Gobac, Špiro Guberina, Arsen Dedić, Slavko Štimac, Marija Braut… Kako je nastajao taj ciklus fotografija i zašto baš Pod starim krovovima?
– Ciklus fotografija ‘Tko fotka zlo ne misli’ postavljen je 2015. godine u najstarijoj zagrebačkoj gostionici Pod starim krovovima nazvanoj Kod Žnidaršića, prema najgledanijem hrvatskom filmu svih vremena ‘Tko pjeva zlo ne misli’ iz 1970 godine, koji je sniman i u toj gostionici te u dvorištu pored nje. Ideja je bila kroz nekoliko godina snimiti goste tog lokala u kojem se održavaju i tradicionalna Jutra poezije i žive svirke. Prikazao sam neke od gostiju koje ste naveli, a bilo je tu i mnogo drugih zanimljivih poznatih umjetnika – Maja Perfiljeva, Neda Arnerić, Slavka Pavić, Mate Matišić, Matija Dedić… Mislim da sam uspio prikazati atmosferu i duh starog Zagreba koji još uvijek tu lebdi.
* Autor ste i serije fotografija i video-zapisa nastalih na putovanju biciklom po Europi. Upotpunjujete li i dalje taj ciklus fotografija novim putovanjima i snimanjima? Fotoaparat i bicikl bili su omiljena sredstva za rad još jednom velikom hrvatskom fotografu, Franji Martinu Fuisu. Koliko vas inspiriraju djela slavnih prethodnika?
– Posebnu fazu moga fotografiranja i snimanja video-zapisa čine snimke s mojih putovanja biciklom po Europi. Član sam biciklističkog kluba Pedalinac, zaljubljenika u putovanjima biciklom. Svakodnevno bicikliram i po gradu, te sam ove 2018. godine odvozio već oko 1000 km. Biciklom sam proputovao Hrvatsku, Sloveniju, Italiju, Austriju, Slovačku, Češku i Mađarsku. Mađarska mi je posebno prirasla k srcu i u nju se vraćam gotovo svake godine. Izložbe fotografija s putovanja Mađarskom ‘Biciklom oko Balatona’ bile su izložene 2015. godine u Mađarskom institutu u Zagrebu te 2016. godine u Gradskom muzeju Karlovac u povodu Dana Europe. U Mađarskom institutu u Zagrebu ponovo sam izlagao 2017. godine fotografije ‘Aggatelek’, nacionalnog parka na sjeveroistoku Mađarske na granici sa Slovačkom. I dalje se prave planovi za nova putovanja, susrete s ljudima i prirodnim ljepotama. Franjo Martin Fuis je svakako inspiracija, ali ne mogu se uspoređivati s njim, on je i za današnje doba najveći avanturista, ai bicikli su moderniji. Idem svojim putem, lagano okrećući pedale, kroz život.
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar