Promocija knjige Antuna Maračića ‘Rurbane nezgrapnosti’ održat će se u utorak, 17. lipnja u 20 sati u galeriji Greta u Zagrebu, a autoru će u predstavljanju pomoći Siniša Labrović. Knjiga fotografija Rurbane nezgrapnosti, sastoji se od pet serija fotografija snimljenih u Virju, Zagrebu i Dubrovniku, od 2004. do 2013. godine. U knjizi objavljenoj krajem 2013. u izdanju META-e, publicirani su tekstovi Ivane Mance, Tomislava Pavelića i samog autora.
Antun Maračić o svojoj knjizi:
Kad sam za moj ciklus fotografija, koji nastaje posljednjih desetak godina, sročio dvodjelnu sintagmu ‘rurbane nezgrapnosti’, s neologizmom ‘rurbano’ kao prvim njezinim dijelom podrazumijevao sam prije svega dva porijekla snimljenih prizora: seoski i gradski ambijent. Međutim taj spoj dva nasuprotna pojma uključuje i zajedničko obilježje prizora iz oba ambijenta. Odnosno, podrazumijeva prisutnost različitih stupnjeva i elemenata ruralnog i urbanog u amalgamima slojeva i u gradskom i u seoskom prostoru. U prizorima sa sela čitljivi su katkada elementi koji žele transcendirati seosko i postati gradsko (reklame, trgovine sa svojim uređenjima…), ali pokazuju često i znakove dirljivog neuspjeha i klonuća na putu da se dokraja ispuni ta težnja. Obrnuto, u gradskim prizorima prisutni su ponekad elementi ‘involucije’ prema ruralnom, odnosno entropije urbaniteta.
Svi ti vizualni podaci indikatori su civilizacijskog trenutka, socijalnih gibanja, materijalne moći u svojim izmjeničnostima, usponima i padovima. U oba slučaja riječ je pretežno o kućama i pripadajućem okolišu (dijelovi vrtova, polja odnosno ulice i njezine infrastrukture …) snimljenim uglavnom u en faceu, okomito na fasade, s naglašenom idejom dvodimenzionalne plohe na kojoj se raspoređuju, ‘razlistavaju’ različiti elementi unutar kadra. Ono što je uočljivo, bez obzira na lokaciju motiva, spojevi su suprotnosti elana i bezvoljnosti, pretencioznosti i derutnosti te nasilne koegzistencije inkopatibilnih sadržaja na malom prostoru, čitljivih primjerice preko množine raznih natpisa, reklamnih panoa, itd. Neki začin cijeloj toj slojevitoj, palimpsestnoj uličnoj slici (pretežno u urbanom okolišu) tragovi su neobuzdanog grafiterskog mahnitanja bez pijeteta prema svim naporima koji su prethodili uspostavi podloge za njihovu impulzivnu kreativnost. Ukratko, riječ je o paradi nezgrapnosti okoliša u kojem se krećem(o) i koji me opsjeda svojom turobnom pitoresknošću, bastardnim plastičkim događajima.
U drugom dijelu knjige fotografije su ljudi. Snimljeni su u prigodama crkvenih ili svadbenih svečanosti na koje sam slučajno nailazio, u situacijama kada se koriste usluge profesionalnih fotografa-obrtnika. Ti prizori koji na specifičan način, ikonografijom društvenih rituala, reflektiraju fenomene slične onima koji se mogu pročitati sa slika gradskih ili seoskih prostora ostalih ciklusa u ovoj knjizi, većim su dijelom zabilježeni ‘posredno’. Zapravo, fotografiran je čin fotografiranja pa se u kadru vidi i objekt i subjekt snimanja. Stoga sam jedan od tih ciklusa, onaj svadbenih motiva, nazvao ‘Parazitiranje na prizorima sreće’.
