U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove, ponekad i na nešto starija izdanja. Za ovaj ponedjeljak odabrao je knjigu Agathe Christie – ‘Smrt lorda Edgwarea’ (Marjan tisak, 2002.)

‘Sjećanje javnosti vrlo je kratko’

Tom sjajnom rečenicom započinje još jedna izvanredna priča gospodarice krimića. Ona obećava zanimljivu radnju koju i dobivamo znalački zakompliciranim zapletom.

Zanimljivi karakteri Agathe Christie bude čitateljsku maštu i lako nas sele u središte zbivanja gdje bolesne ambicije traže opravdanje u postizanju cilja svim sredstvima. Priča je svakom okrenutom stranicom sve zanimljivija, a ono što je autorica skuhala za nas samo se čini jednostavnim i lako razrješivim.

O autorici ne treba trošiti mnogo riječi jer ona, bilo da se radi o nekom od njenih svjetski poznatih romana ili ovom manje komercijalnom, jednako snažnim potezima pera uspješno dočarava snagu zločina inspiriranu univerzalnim ljudskim slabostima.

Njeno, u modernoj krim-literaturi sad uobičajeno, izvrgavanje policijskih istražitelja podsmijehu ne djeluje zločesto već zabavno. Poirotov „posredan pristup“ i okolišanje u kojem on iz naoko nebitnih detalja izvlači presudnu činjenicu dio su potpisa dame koja je u ovom žanru ostavila svoj neizbrisiv trag.

Čitajući ovaj roman ne veselimo se samo trenutku konačnog razotkrivanja. Sitne čitateljske radosti izviru također iz mudrih dosjetki kao i iz slike duha jednog vremena, sudara ljudi različitog društvenog porijekla koje ih određuje i od njega ne mogu pobjeći koliko god se trudili.

Knjiga obiluje situacijama u kojima su sumnjivi svi koji su se makar i kratko pojavili u priči i zbunjuje čitatelja vežući njegovu pažnju čak i nakon skidanja vela tajne s počinjenih zločina. Poigravanje s maštom i logikom čitatelja kod gospođe Christie je zajamčeno.

Do kraja knjige možemo slobodno nagađati, možda i pogoditi, ali ne argumentima kojima slučaj rješava slavni gospodin Poirot. Njegov je stil rješavanja zagonetki drugačiji i uvijek se razlikuje od uobičajenih policijskih postupaka. Njegova domišljatost, naravno, pobjeđuje.

‘Svaki pojedinac treba razviti do kraja svoje vlastite moći a ne pokušavati oponašati nečije druge.’