U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovu priliku odabrao je knjigu Ece Temelkuran ‘Žene koje pušu u čvorove’ (Ljevak, 2015.).

‘U konačnici, čovjek odlučuje krenuti na put, ali ne i kamo će stići.’

Hrvatsko izdanje ove knjige turske autorice još je bilo ‘vruće’ kad sam ga spakirao u ruksak i krenuo na put Turskom. Planirao sam knjigu pročitati za putovanja, no to je putovanje bilo toliko zanimljivo da je vremena za čitanje ostajalo vrlo malo. Nakon što je knjiga u ruksaku proputovala više od pet tisuća kilometara, postala je i doslovno ‘roman ceste’ te sazrjela za konačno čitanje kod kuće.

Sudbine junakinja priče vezane su uz različite događaje Arapskog proljeća ‘o kojem će pripovjedačica možda napisati knjigu’. I napisala ju je, pričajući o putovanju neobične družine četiriju žena kroz Tunis, Libiju, Egipat i Libanon. Ona nam, kroz detalje, otkriva specifičnosti tih (post)revolucionarnih arapskih društava, položaj žena u njima, ali i popularnu kulturu. Vrlo jasno dočarane scene pojačane su živim opisima krajeva, ljudi, mirisa, boja, kao i pjesmama Umm Kulthum i Asmahan, kultnih pjevačica arapske kulture.

Kulturni i povijesni podkontekst uspješno je isprepleten sa stvarnim događajima i nevjerojatno maštovito izvedenim obratima. Uz sve navedeno, roman obiluje i mnoštvom snažnih rečenica koje vrijedi zapisati i zapamtiti pa mi je teško bilo izdvojiti samo dvije za početak i kraj ovog teksta.

Čak i kad me ljutilo što autorica neprestano najavljuje nešto što će se dogoditi pa s time oteže, nisam gubio vjeru u ovaj roman i upornost mi se isplatila. Priča dobro raste, njena se napetost pojačava, a vješto karakteriziranje likova ne prestaje do samoga kraja, jer se i osobe koje priču čine mijenjaju i razvijaju zajedno s događajima u kojima sudjeluju ili ih izazivaju.

Autorica tjera svoje junakinje da preispituju sebe i svoje slabosti ne bi li pronašle nove snage za nastavak svojih putovanja – života.

Naslov knjige mogao bi biti i ‘Žene koje su izmorile svoje anđele’. One su u ‘muškim’ društvima izrasle u snažne osobe, koje su uz sve svoje slabosti i strahove spremne i sposobne preuzeti važne uloge u svojim životima, ali i u društvima u kojima će same uzeti dio koji im pripada.

‘Kao da svijet drže u rukama poput gline i prstima oblikuju Bliski istok.’