U našoj rubrici Bookmark objavljujemo književne osvrte Damira Vujnovca na domaće i strane naslove. Za ovu priliku odabrao je knjigu Ljiljane Matković ‘Muška krv’ (CeKaPe, 2010.)

‘Najvažnije je ono što imaš u svojoj glavi.’

Od prve je slike u uvodu romana jasno da se radi o autobiografskom tekstu koji čitatelja veže za sudbinu djeteta iz čije perspektive doznajemo rijetko dobro ispričanu priču.

Jednostavan pripovjedni stil, iako autorica u trenutku pripovijedanja više nije dijete, odnosi nas vremeplovom u Osijek kojeg više nema, no lako bi ga se iz ove priče moglo dočarati, poput onog starog Zagreba kojeg nam je Vjekoslav Majer donio u Dnevniku malog Perice. Samo, humor u ovoj priči poprima nešto tamnije nijanse.

Radnja je odlično izgrađena na konfliktu oca i majke, kao i na bezuvjetnoj ljubavi oca i male pripovjedačice. U stvari, život je ovu priču izgradio sam. Dobivanjem očeve krvi da bi preživjela bolest, mala djevojčica postaje tatin sin kojeg on toliko želi. Taj Mile Šperac, zanimljiv i snalažljiv lik, oblikuje u kćeri osobu koja se ne boji nikog, dok se istovremeno sa svojim problemima bori sama. Priče u ovoj intimnoj dječjoj ispovijedi Ljiljane Matković imaju boje, mirise, imaju dječju nevinost dok govore o stvarima koje su sve – samo nevine nisu. Iz njenih je slika lako osjetiti stvarne životne situacije, stopiti se s tom hrabrom i drugačijom djevojčicom, ali jednako se lako saživjeti i s ostalim likovima. U svakom je od njih puno pozitive unatoč njihovim brojnim naglašenim manama ili društveno neprihvatljivim osobinama.

Roman obiluje prikazima iz kojih se lako čita vrijeme, ljudi i malograđanština. Detalji daju privid stvarnosti i gotovo je nevjerojatno kakvim pojedinostima iz djetinjstva autorica barata. Mnoge od tih davno odigranih scena ona s lakoćom priziva i nesebično dijeli s čitateljima. Ova intenzivna ispovijed podvučena je snažnim dijalozima i sukobom majke i kćeri koji raste kako raste i sazrijeva Ljiljanina junakinja – dijete koje se bori za svoje mjesto u okrutnom svijetu odraslih. Tihe se anegdote provlače teškim i mučnim situacijama ovog divnog niza sličica što prikazuju dojmljivu priču o neobičnom djetinjstvu. U potresnim nas scenama autorica lako vodi od suza do smijeha.

Emotivna, snažna i odvažna, ova priča zaslužuje čitanje. Zaslužuje povratak u djetinjstvo kakvo mnogi od nas nisu mogli ni zamisliti, u osjećaje koje smo, možda, putem zaboravili.

‘Pametni ljudi osjećaju, a budale ne osjećaju ništa.’