Počelo je tako što je Miljenko Brezak, prateći fotografski svoju suprugu Božicu Brkan na predstavljanjima knjiga, fotografirao i njezine sugovornike književnike. Iz usputnih snimanja razvili su se ciklusi fotografija koje su prvo postali izložbe, a zatim i fotoantologija ‘Hrvatski književnici’, koju su Brezak i Brkan objavili u povodu 125. obljetnice Društva hrvatskih književnika.
Fotoantologiju čine portreti književnika pjesnika, pisaca, mladih i starih, pokojnih i živućih… Opremljena je izborom odlomaka portretiranih književnika i Božica Brkan u uvodu podsjeća na povezanost fotografije i teksta.
Božica Brkan i Miljenko Brezak umjetnički su i bračni par – Božica je književnica, novinarka i nagrađivana urednica (Nagrada Marija Jurić Zagorka za Večernjakov prilog Vrt 2000. godine), a Miljenko je fotograf portretist, dugogodišnji član Foto kluba Zagreb, čiji su portreti zapaženi na fotografskim natječajima.
Miljenko Brezak portretira književnike ‘stručno, sa srcem i prijateljski’, zapazio je Siniša Matasović, jedan od portretiranih književnika. Brezakovi portreti odražavaju respekt, empatiju i razumijevanje, a ispunjavaju veliku prazninu koja je nastala u javnom prostoru kada su mediji prestali pratiti književnost i književnike. Treći je član kreativnog tima fotoantologije dizajner Jenio Vukelić, jedan od vrlo važnih grafičkih urednika zlatne ere novina.
U povodu objavljivanje fotoantologije ‘Hrvatski književnici’, s Božicom Brkan razgovaramo o nastanku knjige, suradnji sa suprugom Miljenkom Brezakom i dizajnerom Jenijem Vukelićem te o izboru književnika obuhvaćenih fotoantologijom.
‘Hrvatski književnici / Fotoantologija’ ukoričena je izložba portreta koje je Miljenko Brezak snimao prateći vas na književnim večerima. Fotografijama su dodani tekstovi književnika, a jedini podatak koji prati svaku fotografiju, uz citat književnika, datum je snimanja. Kako ste se i kada odlučili na takvu koncepciju knjige? Jeste li imali sličan album za uzor ili inspiraciju?
– Zametak knjige ‘Hrvatski književnici / Fotoantologija’, svojevrsne fotomonografije, pet je izložaba fotografija od Zagreba, Siska, Drenovaca, Đakova do Budimpešte 2023. i 2024. godine, književnika snimljenih unatrag petnaestak godina. Počelo je iz potrebe za ilustracijama s različitih književnih i uopće kulturnih događaja za moje blogove i druge tekstove ili samo za dokumentaciju. Zaljubljenik u fotografiju i moj životni pratitelj uvijek je snimio i nešto dodatno, za sebe, a kako očigledno voli svoje motive, ne snima paparacijevski, fotografije su onda zatrebale i kolegama uz intervjue, pa, nažalost, katkad i za in memoriam. Pokazalo se da neki književnici nemaju fotku ni za uz vijest o smrti, eventualno s osobne, ni selfie a kamoli službenu studijsku, promotivnu.
Dio portretiranih već su povijest: Arsen Dedić, Irena Lukšić, Joža Skok, Robert Roklicer, Ivan Golub, Tonko Maroević, Ernest Fišer, Luko Paljetak… Osim toga, fotke su redom neponovljive, snimljene onda i više nikad, ako ljudi još i postoje, nema njihova okruženja, enterijera, primjerice Stjepan Šešelj u tijesnoj redakciji ugasloga Hrvatskog slova. Zato uza svaki portret postoji datum i, na kraju krajeva, posložili smo ih prema kronološkome nastanku – i svaka ima zanimljivu pozadinsku priču – a umjesto drugoga, potpisali nekim dobrim književnim ili paraknjiževnim tekstom portretiranoga. Možda postoji, ali nisam vidjela takvu knjigu, jer, osim što je trostruko autorska – fotografije Miljenka Brezaka, grafičko oblikovanje Jenija Vukelića i idejom i tekstualno moja – ona svjedoči o odnosu fotografije i teksta uopće. Vajda zbog mojega novinarskoga dijela, meni je uvijek bolje i govori više jedno uz drugo. To mi je stara tema. A fotografije su mi tema i ne jednoga književnog teksta, od kajkavske pjesme slika do zbirke priča ‘Povećane slike’.
Kako ste izabrali književnike za fotoantologiju? Koliko je izbor bio slučajan, prema tome koje ste fotografije snimali, a koliko je namjeran? Kako su književnici dočekali fotoantologiju? Kakve su prve reakcije nakon objavljivanja knjige?
– U novinarstvu kažu da se šiva od donesenoga materijala, pa smo se rukovodili od brojnih snimljenih postojećim fotografijama, ponajprije izloženima. Nisam imala antologijske nakane, ali sam iskoristila povlasticu da uz fotografije sedamdesetak književnica i književnika mogu odabrati i neke tekstove koje i inače volim ili mislim da ih i drugi trebaju pročitati. Knjiga je i pametnija i ljepša i bolja, čak i ambicioznija nego što smo je početno zamislili kao prošireni katalog, čestitku, a sudeći prema prvim reagiranjima, ponajprije zbog nesvakidašnje koncepcije, dopada se i kolegama koji su u njoj, a oni koji nisu pitaju kad će nastavak. Neki procjenjuju što će ova knjiga, jer ma i u nevelikoj nakladi ipak je knjiga, značiti za 20 ili recimo 100 godina. Sad kažemo da je autorska, ali je i dokument. Uostalom, u podnaslovu knjige i dodali smo uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, iako neki nisu ni bili ili više nisu njegovi članovi. Raste naša radost da smo je objavili. Uostalom, kad nas je Grad Zagreb podržao, da smo i htjeli, nismo mogli odustati.
S Jenijem Vukelićem surađujete desetljećima i naglašavate kako uvijek radite s najboljima. Kakve su mu bile upute za dizajn knjige? Jeste li imali predodžbu kako će knjiga izgledati, osim odluke da će fotografije biti crno-bijele?
– Jenio je moj dugogodišnji suradnik i prijatelj i, osim novinarskih izdanja, oblikovao je i sve knjige našega obiteljskog Acumena. Svaka je svoja, jer je on od rijetkih koji čitaju tekst koji oblikuju. Dugo mi je trebalo da shvatim da dizajneri uglavnom uopće ne čitaju tekst koji tobože oblikuju. Ma kakvu ja zamisao imala kao spisateljica i urednica, on uvijek napravi bolje. Inteligentnije! Rekla sam mu samo da nam je to možda zadnja knjiga i samo da se poigra. I napravio je odličnu knjigu, osobito naslovnicu. Tako da ni ovaj put nije izostala rasprava o tome koja je od naslovnica naših knjiga najbolja – ‘Oblizeki’, ‘Kajkavska čitanka’, ‘Ledina’, ‘Fotoantologija’…
Književnici su snimani od 2012. do 2025., a u predgovoru napominjete da ima ideja za nove antologije hrvatskih književnika, jer se snimanje nastavlja, a ima i ideja o serijama fotografija književnika. Jesu li književnici i urednici u medijima danas svjesni važnosti fotografija književnika?
– Tvrde da je današnji svijet vizualan. Tako i u medijima, ali kad fotografija stvarno, kako se kaže, govori i tisuću riječi, još više nešto kaže i uz jednu jedinu riječ. Riječ! Problematični su kriteriji za fotografije, jer i dokumentarne su višekratno obrađene, dorađene, uljepšane. A fotke književnika? Neki kolege rekoše da imaju oni i boljih fotografija, čak su ih i nudili. Ali to nije to!
Ako niste na društvenim mrežama, ne selfirate se, uglavnom vas i nema, a za one koje treba, koji se isplate, piarovci poduzetnijih izdavača se pobrinu. Zapravo, i književnici trebaju shvatiti važnost i vlastitih fotografija, odnosno informacija o tome što rade, o čemu svjedoče. I filmiće koje Miljenko snima za YouTube na nama važnim događajima i s ljudima koje smatramo važnima. Ne idemo na dopadljivost, lajkabilnost, ali bio i jedan pogled – a ponegdje ih je i na stotine i tisuće – više je nego što je bilo prisutnih uživo. Osim toga, ostaju zabilježeni i za vremena kad nekih ljudi ne bude, ali možda se naknadno probudi zanimanje za njih i njihov rad te teme. Tko će to dokumentirati, ako nećemo mi? Želimo biti svjedoci svog vremena, iako smo katkad i neugodni svjedoci.
U uvodu navodite kako ste fotografiji dodali tekst, a zatim i dizajn – što je receptura proizvodnje novina, a kombinacija teksta i fotografije dodaje informativnost i jednom i drugom. Zašto u informatičkoj eri treba podsjetiti na kombinacije slike i teksta?
– Pa zato što, osim jedinstvenih umjetničkih fotografija, smislenije je jedno uz drugo. Lijepa fotka je lijepa fotka, ali kome će fotke, često radosno nakreveljene i samo našodrane bez nadnevka i potpisa već sutra išta značiti, a kamoli kada se zaboravi tko je snimljen, gdje, kada… U našoj knjizi ima zaista lijepih tekstova, nekih antologijskih a nekih prvi put objavljenih: pjesama, dijelova priča ili romana ili eseja, jedne rečenice posebno napisane za knjigu ili prenesene s nekoga poetskog doslovce mramornog zida, običnih poruka, postova, nadgrobnih govora… Uz onih na standardu i dijalektalnih i kajkavskih.
Miljenko Brezak dokazao se kao vrstan portretist osvajajući nekoliko fotografskih nagrada, a u uvodu napominjete kako je više reporter nego fotograf, jer književnike snima terenski. No, Miljenko Brezak bavi se fotografijom od studentskih dana, kada se 1969. učlanio u Foto klub Zagreb. Kako su u Foto klubu Zagreb reagirali kada je 2019. obnovio članstvo i počeo osvajati nagrade?
– Prvi se put učlanio kao brucoš, a ponovno nakon pedeset godina godina uz podršku svog uzora, doajenke hrvatske fotografije i moje prijateljice Slavke Pavić, koja je nedavno napunila 98 godina. Inače Miljenko nije baš uporan, ali s fotografijom je. Bio je sretan kad su mu fotografije prihvaćene za izložbe, posebice kada su mu među ’40 Najboljih hrvatskih portreta’ uvršteni i godinu za godinom i po portret književnika, najprije Đure Vidmarovića pa Drage Štambuka, a posebice kada je ekipa iz Foto kluba Zagreb podržala njegov rad te uz drugo prihvatila organizaciju i njegove uopće prve, jednu od njihove četiri izložbe te godine, ‘Hrvatski književnici Miljenka Brezaka’. Tako se podupiremo međusobno.
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar / Foto: Miljenko Brezak, Jura Gašparac, Dragutin Dumančić
