Kako je moguće izvan književnih središta doprijeti do zagrebačke kazališne scene svjedoči nam primjer jednog vrsnog hrvatskog pjesnika iz dijaspore Tomislava Žigmanova, koji se dojmljivo predstavio na predstavi , organiziranoj baš za Bunjevčane iz Vojvodine. U Histrionskom domu u Zagrebu predstavio se sa svojom dramom ‘Bunjevački blues’ nastavljajući zanovjetno se izražavati na tragu svojih prijašnjih pjesničkih izričaja.
Ugledni književnik Tomislav Žigmanov (Hrvat iz Vojvodine) napisao je dramu koja propituje obilje toga baš tradicijskog (djelomice i zanemareni identitet nacije kojoj pripada) na bunjevačkom području u Vojvodini – britkim i domišljatim književnikovim jezikom. Kao i u većini Žigmanovovih književnih djela, u ovoj drami radnja se odvija baš u autorovom zavičajnom području Subotice, u kojem žive Hrvati – Bunjevci i, govore dijalektom ikavice. Pritom je zagrebačka pemijera pokazljivo publici predočila izvrsne dijaloge koje je autor znalački pomno osmislio, redatelj Vlatko Dulić uvjerljivo režirao, a uigrana histrionska glumačka skupina ih je zaista dojmljivo odigrala. U čitavoj drami uočljiv je naglasak na karakterističnom zavičajnom jeziku (dijalektnom izražavanju), pojedinih likova, koje je glumačka družina Histriona nastojala što uvjerljivije sukladno tekstu izraziti i odglumiti.
Glumci Histriona su se zaista izražavali (divanili), baš kako je autor predvidio i publiku u ispunjenoj dvorani oduševili. Pritom su iskazali iznimna zavidna umjeća glumačkog izražavanja ipak u zahtjevnoj drami zasnovanoj očito na autorovoj težnji kojom nastoji na svojstven način predstaviti dio zanemarivanog i zagubljenog hrvatskog govornog tradicijskog identiteta (unutar jedne države), ali i da se što vjerodostojnije izrazi predstvom za Bunjevčane i vanjski svijet (publiku), uzdižući radnju do narodne svijesti nacije.
Žigmanovu je jasno da se umjetnošću mijenja i vanjski svijet, i da mu se može dati zbiljski baš onaj životno sadržajni izgled i istina narodnog pripovjedanja (narodne unutrašnjosti). Stoga je sad moguće nakon premijere kazati da je Bunjevački blues dojmljivo kazališno umjetničko djelo (osjetilno narodno bitište bez materijalnosti), i ono je objektivizacija jednog životnog procesa napisanog u skladu s okolostima životniih proturječja i napetostima životnog procesa samopoimanja Bunjevaca u ovodobnici.
Izvođači su bili svi izvrsni: Nina Erak Svrtan, Vlatko Dulić, Ivana Buljan Legati; Vesna Tominac / Suzana Nikolić, Davor Svedružić / Boris Svrtan i Goran Grgić / Dražen Kühn
Drama ‘Bunjevački blues’ je tekst zasnovan na zbirci ‘Prid svitom’ … prikazuje tragičnu dogodovštinu … kakve se kadkad zbivaju … tekst će svjedočiti i nadolazećim generacijama ‘O njemu će se divaniti’.
Činjenica je da autorov dramski svijet izražava umjetnost koja je satkana iz obiteljskih slikovitih dijaloga – koji najčešće proizlaze baš iz zavičajne ideje – koju svakodnevno proživljava. U izrazima se vidi snažan književnii potencijal autora – zapisana maštovitost sadržajem pripovjedačke umjetnosti – iako je u ovom smislu forma drame oblikovana u karakternim osobnostima narodnog običaja (u dijalozima). Zapravo možemo ustvrditi da drama ‘Bunjevački blues’ označava svu onu narodnu posebnost i različitost koja se nikad niti smije hrvatski Bunjevac odreći, a niti se može tako tako lako odbaciti, zaboraviti i zanemariti.
Ivan Raos
