Nova knjiga priča Đurđice Čilić, ‘Vidimo se na papiru’, upravo je objavljena u izdanju V.B.Z.-a i donosi nastavak prepoznatljivog, suptilnog i emocionalno preciznog autoričina rukopisa koji je publiku i kritiku osvojio već s naslovima ‘Fafarikul’ i ‘Novi kraj’.
Knjiga autobiografskih priča i zapisa Đurđice Čilić ‘Vidimo se na papiru’ vodi nas kroz isti prozni krajolik koji je autorica vrlo sugestivno opisala u svoje prethodne dvije knjige ‘Fafarikul’ i ‘Novi kraj’. To je vrlo intiman svijet, svijet njene obitelji, nad kojom lebdi majčina nedavna smrt i očeva bolest, ali život se ne obazire na takve stvari, grabi dalje. Dok prati sina na studij u inozemstvo, autorica se prisjeća svog djetinjstva i studiranja, a kroz priču o ljetovanju kćeri u Karinu u tridesetak redova prelama se zadnjih tridesetak godina života na ovim prostorima. Sjećanja su vrlo živa, toliko da oblikuju život, ali, istovremeno, krhka i nepouzdana, jednako kao što su to i ljudske veze, oko kojih se autorica, usprkos svemu, svesrdno trudi.
Naravno, to je i naš svijet, nesavršen, proturječan, često okrutan i uskogrudan, ali to nije razlog da se od njega odustane. Đurđica Čilić izvrsna je promatračica i slušateljica, ulazi u stražnja dvorišta, promatra svađu djece u samoposluzi, vidi napuštene životinje, čuje usputne razgovore i iz tih malih fragmenta kreira tekst koji nam je blizak i prepoznatljiv.
Na jednom mjestu autorica kaže: „Imam već dosta godina. O ljudima znam da na agresiju najčešće odgovaraju – nasiljem, na blagost – toplinom.“ Ova knjiga pokazuje da se kroz svijet može ići s blagošću i razumijevanjem, da se može zagrliti čak i nasilnika koji napada dostavljača i tako ga smiriti; odvesti na hitnu pijane momke s Thompsonova koncerta koji baš ne vole druge i drukčije; nagovoriti mladog navijača koji mrzi pedere da prvi put u životu pročita knjigu, podijeliti svoj stan s majkom i kćeri iz Ukrajine…
Zbog toga ona nije samo uzbudljiva i lijepa za čitanje, nego i ljekovita.
U ovoj zbirci priča autorica nas ponovno uvodi u intiman prostor međuljudskih odnosa – prostor u kojem lebde smrt, rastanci i neizvjesnost vremena, ali u kojem život, unatoč svemu, nastavlja dalje. Njezin svijet oblikovan je krhkim i često nepouzdanim vezama, proturječjima i tišinom, ali i stalnim pokušajem razumijevanja i bliskosti.
‘Vidimo se na papiru’ nije samo uzbudljivo i lijepo štivo – to je knjiga koja djeluje ljekovito, podsjećajući da se kroz život može ići s više blagošću, pažnjom i razumijevanjem.
L.K. / Foto: Promo
