Film ‘Gledati u sunce’, drugi igrani film njemačke redateljice Masche Schilinski, jedan je od najzapaženijih europskih filmskih naslova protekle godine.
Nakon svjetske premijere u Cannesu, film je uvršten na brojne liste najboljih filmova godine, među ostalima i onu hrvatskog redatelja Ivana Ramljaka, a visoko su ga rangirali i ugledni mediji poput Varietyja, Deadlinea i The New Yorkera. Schilinski je za film osvojila nagradu žirija u Cannesu, dok ga je Europska filmska akademija nominirala u čak osam kategorija, uključujući one za najbolji film, režiju i scenarij.
Njemački filmski institut izabrao je ‘Gledati u sunce’ kao njemačkog kandidata za nagradu Oscar 2026., a film se našao i na suženoj listi od 15 naslova za najbolji međunarodni film. S obzirom na dosadašnji festivalski uspjeh, brojne nagrade i snažan kritičarski odjek, film se smatra ozbiljnim kandidatom za nominaciju, ali i mogućim iznenađenjem u drugim kategorijama, poput najbolje fotografije i originalnog scenarija. U domaća kina stiže paralelno s britanskom distribucijom, od 15. siječnja.
Radnja filma prati četiri djevojke i njihove obitelji koje kroz različita povijesna razdoblja žive u istoj seoskoj kući u regiji Altmark na sjeveru Njemačke: Almu oko 1910. godine, Eriku nakon Drugog svjetskog rata, Angeliku u Istočnoj Njemačkoj 1980-ih te Lenku u suvremenom vremenu. Njihova se odrastanja i životne sudbine isprepliću, dok kuća postaje mjesto u kojem se zadržavaju tragovi prošlih generacija i ponavljaju obrasci iskustava.
Schilinski svjesno odbacuje linearno pripovijedanje, oblikujući film kao niz sjećanja, snova i fragmenata u kojima je vrijeme nestabilno i promjenjivo. Inspiraciju za scenarij, koji je pisala s Louise Peter, pronašla je tijekom boravka na farmi u regiji Altmark, prostoru obilježenom složenom njemačkom poviješću, od Drugog svjetskog rata i Željezne zavjese do razdoblja nakon pada Berlinskog zida.
Sniman u skučenom, klaustrofobičnom formatu, film spaja dokumentarističku preciznost i poetsku apstrakciju. Kamera Fabiana Gampera kroz uske kadrove i prigušenu paletu boja bilježi intimne prizore svakodnevice, naglašavajući atmosferu tišine, potisnutih emocija i međugeneracijskog nasljeđa. Svaka od žena u filmu postaje odraz prethodne, dok se trauma, želja i strah prenose kroz obiteljsku liniju, a kuća se pretvara u živi arhiv sjećanja.
Na Rotten Tomatoesu film trenutačno ima 96 % pozitivnih kritika, uz konsenzus da se radi o iznimno precizno režiranoj i snažnoj međugeneracijskoj drami koja Maschu Schilinski potvrđuje kao redateljicu svjetske klase. Film prkosi jasnim žanrovskim odrednicama, spajajući elemente melodrame, povijesnog filma i eksperimentalne fikcije, te oblikuje meditaciju o pamćenju, tijelu i šutnji – i o tome kako povijest nastavlja živjeti u ljudima, prostorima i naslijeđenim emocijama.
S. R. / Foto: MCF
