U Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Zagrebu velikim aplauzom ispraćena je premijerna izvedba predstave ‘Kad svijeće dogore’ prema romanu Sándora Máraija, adaptaciji Christophera Hamptona i režiji Branka Ivande. Što je privuklo Ivandu da se vrati živom prostoru teatarske scene i s troje sjajnih glumaca (Siniša Popović, Zrinka Cvitešić i Goran Grgić) postavi ovu maestralnu dramu?
Dok se bauk masovne zaraze i straha od bolnoga umiranja širi zemaljskom kuglom, Márai nas vraća u intimni svijet živih lica i kontradiktornih moralnih stavova.
Ako je smrt zadana i neizbježna, onda pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri postaju dominantna i kao kulminacija: Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti? Máraijeva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Márai preskače banalnosti i piše o suštini. A povratak suštini, za sve nas pomalo je zaboravljena kategorija.
U ulozi Henrika je Siniša Popović, Konrada glumi Goran Grgić, a u ulozi Krisztine izmjenjivat će se Zrinka Cvitešić i Iva Mihalić.
Dvojica prijatelja nalaze se poslije trideset godina i svojevrsnim verbalnim dvobojem suočavaju s dugo prešućivanom tajnom njihova odnosa. Što ih je razdvojilo i što ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovno rastali, ali ovaj put zauvijek? Je li to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu osobnu realnost? Koja je uloga glazbe u njihovim životima, poglavito Chopina? Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću svoje živote, miješaju prošlost sa sadašnjošću, dajući priči okvir napetoga suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući sloj po sloj s tajanstvenoga događaja koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje, plešu između osvete i pomirbe. Jedno epizodno lice će im prigovoriti: ‘Što hoćete? Preživjeli ste. Je li zaista svrha naših života preživjeti?’ Na to pitanje Márai daje konkretan odgovor.
A odgovor daje i kreativni tim predstave ‘Kad svijeće dogore’. Zaveden i inspiriran, Ivanda slijedi Máraijev put prema središtu tamnih prostora naše psihe. Odriče se efekata teatra vizualnih i tjelesnih atrakcija te vodi svoje glumce do dubokih intimnih odnosa u kojima svaka riječ, ponekad šapat, traži uvjerljivost u privatnosti glumčeve osobe. Nazovimo to shvaćanjem Máraijeva de profundisa ili pokušajem povratka uvjerljivosti kazališne riječi. Predstava je ostvarena u koprodukciji HNK s Teatrom Erato.
H. N. / Foto: Mara Bratoš
