Glumica Vesna Tominac Matačić u travnju je postavila monodramu ‘Ja koja imam nevinije ruke‘, inspiriranu životom i radom pjesnikinje Vesne Parun, koju je režirao Ivan Leo Lemo. Prije toga zablistala je kao Krležina barunica Castelli u minimaliziranoj verziji ‘Glembajevih‘ (samo s tri lika) u režiji Željka Senečića, koja će se uskoro naći i na filmu. Profesionalnu karijeru započela je 1993. godine, odmah nakon što je diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Uglavnom je bila vezana uz kazalište, snimala je i sapunice, a vrlo malo smo je mogli vidjeti na filmu. U posljednje vrijeme djeluje po principu ‘sam svoj majstor’ kroz Zagrebački glumački atelje i to joj zasad, s obzirom na uspjeh monodrame o Vesni Parun i klupskih ‘Glembajevih’, sasvim dobro ide.
Monodrama ‘Ja koja imam nevinije ruke’ vaš je prvi pravi autorski projekt. Koliko je prošlo vremena od ideje do realizacije?
Prošlo je nekoliko godina. Još je Vesna Parun bila živa kad sam počela prikupljati materijale i ne znajući još što bih točno s njima. Tek, znala sam da im je mjesto u kazalištu.
‘Čaroban je izum kazalište, doista. Pozornice su države za sebe. Dobro bi bilo dati im autonomiju. Učiniti ih nebeskima. Proglastiti ih malim, nezavisnim, hrvatskim republikama…’ (V. P.)
U svojim zapisima često je spominjala svoju opsesiju pisanjem dnevnika ili neke vrste autobiografije. I ‘Crna maslina’ je, prema njezinim riječima, bio ‘neuspjeli’ pokušaj autobiografije.
‘Nikad nisam vodila dnevnik. Ali on se, nevidljiv na papiru, pisao godinama negdje unutra u meni, pisao se sam, u sablasnoj šutnji, ne pitajući me za pristanak.’ (V. P.)
Imala je potrebu razotkriti svoj život, podijeliti ga s čitateljima, gledateljima, slušateljima.
‘… znala sam da se on piše, taj moj dnevnik, i da ću ga moći jednom zapanjena čitati ili slušati možda.’ (V. P.)
Te i takve njezine riječi poticale su me na ovaj projekt. Ideja vodilja je bila njezina, povezati umjetnost i život, obrisati granice, demistificirati umjetnost na račun života, život na račun umjetnosti. Upravo kroz tu demistifikaciju Vesna je pokazala svu raskoš svoje pjesničke osobnosti. Mnogo je autobiografskog materijala ostavila u svom romanu ‘Noć za pakost’, ali i u raznim drugim zapisima, fusnotama, intervjuima, esejima i, naravno, poeziji. Ploveći nepreglednim prostranstvom njezina opusa u svim žanrovima, od kojeg je još uvijek ostalo toliko toga nedočitanog, uvidjela sam da je Vesna bila i mnogo više od velike pjesnikinje. Njezina nevjerojatna erudicija (naročito uzevši u obzir legasteniju, njezinu nemoć čitanja) i nepregledna širina interesa, od filozofije, lingvistike, preko kvantne fizike, povijesti i politike, pa ako hoćete i do astrologije, fascinantna je. Veličina njezine umjetnosti nadilazi okvire njezinih akademskih suvremenika. I to ju je stavljalo u vječitu poziciju otpora prema suvremenicima, institucijama, politikama, sistemima.
Pratile su vas vrlo dobre kritike. Jeste li to očekivali?
Beskrajno sam zahvalna Ivanu Leu Lemi, redatelju naše predstave i Tatjani Aćimović, producentici, koji su prvi prepoznali potencijal tog materijala i zdušno prionuli u realizaciju, s nesebičnim angažmanom, i od tog trenutka znala sam da ćemo napraviti kvalitetan projekt jer je dospio u ruke dostojne Vesninih, najnevinijih.
No, sjajna reakcija kritike i publike iznenadila me je. Bio je to, ipak, intimni projekt za dušu koji je trebao dirnuti onu izabranu publiku koju zanosi poezija. Mislim da je publika prepoznala istinu na sceni koja je istina Vesne Parun. A istina je i jedini pravi kriterij u kazalištu.
Koliko ste izvedbi imali? Jeste li nastupali i izvan Zagreba?
Odigrano je desetak izvedbi dosad, jedno gostovanje na Trsatskoj Gradini u Rijeci, a 3. kolovoza igramo u sklopu programa Novaljskog ljeta na Pagu. Od listopada nastavljamo igrati u zagrebačkom Teatru &TD.
Jeste li osobno poznavali Vesnu Parun? Osim istog imena, što vas je još vezivalo uz nju?
Imala sam priliku upoznati Vesnu u jednom kratkom susretu upravo u Teatru &TD, 1993. godine.
Nije li to baš znakovito? Vesna je rođena na isti dan kad i moja majka. Umrla je na isti dan kad i moj otac, na moj rođendan. Ne znam da li se to može nazvati nekim usudom ili samo pukom, trivijalnom slučajnosti. Ali rado tu činjenicu prihvaćam kao zrnce mistike kojoj je sama Vesna bila tako sklona.
Klupska izvedba ‘Glembajevih’ u režiji Željka Senečića izašla je iz zagrebačkog kluba Kolding i na druge scene. Gdje ste sve dosad igrali?
Da, ‘Glembajevi’ su postali putnici. Zimus smo igrali u Budimpešti i Pečuhu. Ovo ljeto igrali smo u Karlovcu u prekrasnom dvorcu Dubovac, a uskoro se spremamo na put u Makarsku, 13. kolovoza.
U kojoj je fazi snimanje filma ‘mini Glembajevih’ također u Senečićevoj režiji?
Film je uglavnom snimljen i to, opet, velikim entuzijazmom naše male, kreativne ekipe uz snimatelja Borisa Krstinića, u produkciji Red studija. Trenutno je u montaži. Na jesen ga nestrpljivo očekujemo.
Kako se nosite s ulogom barunice Castelli, u kojoj ste zaista dojmljivi, nakon Ene Begović, Alme Price pa i Bele Krleže, koja je barunicu igrala četrdesetak godina?
Hvala vam na lijepoj riječi. Ova mi je uloga, svakako, jedna od važnijih koje sam igrala. Hvala Željku Senečiću koji mi je dao tu priliku. I moji predivni partneri Žarko Savić i Andrej Dojkić su doprinijeli tome da u tom projektu uživam kao u malo kojemu. Da biste mogli slobodno kreirati, neophodno je imati dobre partnere i kreativno radno okruženje. Barunica me provela kroz zaista uzbudljivo putovanje glumačkom imaginacijom. Samo su veliki pisci u stanju dati tako slojevit predložak za lik koji neprekidno, u svakom novom čitanju i uprizorenju, nanovo intrigira i postavlja pitanja. Barunica je od onih likova klasične literature koja će vas lako izazvati na polemiku širokog raspona društvenih tema. Shodno tome, različite glumice su je i igrale različito.
No, ona je, prije svega, tragičan lik. Nesretna, neshvaćena žena. Zanimljivo je, kao i kod cijelog Krležinog opusa, koliko je aktualna i danas, u ovo, takoreći, moderno, emancipirano doba za ženu. Promjene kroz vrijeme i prostor vidljive su na površini, ali suština je ostala ista. Na emocionalnom planu ljudski rod nije evoluirao. Najbolji dokaz tome su upravo besmrtna djela velikih književnika. A to je i područje neiscrpne inspiracije za kazalište.
Glumica ste u slobodnom angažmanu. Je li to stvar nužde ili opredjeljenja?
Moj slobodnjački status, uglavnom, nije bio stvar opredjeljenja, bar ne svjesnog. Željela sam biti dijelom ansambla i igrati uloge iz predstave u predstavu, biti posvećena samo glumi. No, budući da to nije bilo ostvarivo, prihvatila sam svoju poziciju slobodnjaka i ‘zasukala rukave’. Sada uviđam prednosti te odluke. Biti glumac za mene znači i biti autor. Ako je cijena koju za to treba platiti – postati poduzetnik, tako će i biti.
Bili ste i spikerica na Hrvatskom radiju. Je li taj posao gušio vašu kreativnost?
Ni govora! Posao spikerice na radiju mi je bio i ostao velika ljubav. Prije svega, zbog dragih ljudi, mojih kolega, spikera, s kojima surađujem još i sada kad stignem. Volim Treći program Hrvatskog radija i uživam čitajući eseje iz područja znanosti i umjetnosti. Ondje se susrećem s mnogim aktualnim temama o kojima ne bih stigla sama čitati. Upoznajem radove mladih književnika i pjesnika, učim.
Tijekom karijere uglavnom ste glumili u kazalištu i pomalo u sapunicama. Zašto vas nije bilo više na filmu?
Istina. Moja najveća uloga na filmu ostala je ona u ‘La Frontieri’ Franca Giraldija s Giancarlom Gianninijem. Ne znam zašto me nema više u domaćem filmu. Nije me trefilo, valjda…
Razgovarao: Mustafa Topčagić / Foto: Boris Krstinić i Dario Hacek