Ivana Kalogjera, novinarka i osnivačica udruge Nismo same otvoreno i iskreno piše o posljedicama liječenja kemoterapijom na njezine kognitivne funkcije. Ako ste se prepoznali u ovom tekstu, no i ako niste, pozivamo vas da ispunite anketu o procjeni kognitivne disfunkcije. Rezultati ove anonimne ankete koristit će se u svrhu provođenja kampanja i za daljnje aktivnosti udruge Nismo same. Tekst Ivane Kalogjera u nastavku prenosimo u cijelosti.
Ne brini draga, to je prolazno. Pod stresom si, a vjerojatno i u depresiji – pokušala me utješiti prijateljica kada sam joj povjerila s kojim se sve kognitivnim problemima susrećem nakon liječenja.
Sve je počelo još 2015. Nakon što sam primila devet kemoterapija tijekom jednog razgovara s prijateljicom nisam se mogla sjetiti banalne stvari: kako se zove američka valuta. Ne ide, pa ne ide. Na kraju sam morala guglati taj pojam.
I inače sam nakon nekog vremena primijetila da teško pamtim. To me je, priznajem, jako prestrašilo. Psihologinja koju sam u to vrijeme posvećivala pokušala me utješiti uvjeravajući me da su promjene u pamćenju, koncentraciji i načinu razmišljanja uobičajena nuspojava kemoterapije i da će to proći. No, nije prošlo.
Dapače, nakon nekog sam se vremena počela gubiti u prostoru. Krenula bih, primjerice, na roditeljski, a onda na pola puta više nisam znala kamo idem. Nedugo potom sam se potpuno izgubila u gradu. Uhvatila me panika, sjela sam na klupu, rasplakala se i nazvala sina. Korak po korak na kraju sam se ipak prisjetila razloga zbog kojeg sam došla u grad.
Ovaj sam se mjesec uspjela čak dva puta izgubiti.
Prije liječenja radila sam vrlo odgovoran i stresan posao. Nikada nisam morala voditi bilješke o tome što moram napraviti i koga sve moram nazvati, a bilo je dana kada sam trebala nazvati i više od 50 ljudi.
Sada o svemu moram voditi bilješke. Ako ne napišem, odmah zaboravim. Primijetila sam i da sve češće gubim koncentraciju, brže se umaram, teško ponekad u govoru pronalazim prave pojmove, a ponekad se uhvatim kako izgovaram pojam baš suprotnog značenja.
Najveću mi frustraciju pričinjava ipak to što se ne mogu prisjetiti pojedinih ljudi i događaja. Plaši me već i sama pomisao da ću nekoj osobi pružiti ruku i reći “Drago mi je, ja sam Ivana”, a ona će mi odgovoriti kako smo se već upoznale.
Nedavno sam srela kolegicu koja se tri godine prije mene liječila od raka dojke. Bila je pravi filmofilski hipster. Danas se, kaže, bez pomoći Googlea ne može sjetiti imena gotovo ni jednog filma, a kamo li tko ga režirao i u njemu glumio.
“Trebala sam se naći s jednom gospođom, ali čitav se dan nisam mogla sjetiti njezinog imena. Na kraju sam sam od nemoći rasplakala”, ispričala mi je prije nekoliko mjeseci jedna liječnica, također liječena od raka dojke.
Jedna mi je druga žena rekla: “Nije to ništa, ti barem nisi tri puta poplavila kuću kao što sam to ja učinila. Otvorim vodu na sudoperu i zaboravim, a kad se vratim u kuhinju imam što vidjeti.”
Istraživanja provedena unatrag nekoliko godina pokazuju da se metabolizam u mozgu doista mijenja nakon kemoterapije te da su promjene najznačajnije u dijelovima koji su odgovorni za govor i mišljenje. O poremećaju za koji se u stručnim krugovima rabe nazivi kemomozak ili kemomagla i u stručnim krugovima postoje različita mišljenja.
Mnogi su liječnici u početku odbijali postojanje bilo kakve veze između kemoterapije i narušenih kognitivnih funkcija pacijenata.
Godinama su se teškoće koje su bolesnici navodili pripisivale specifičnom emocionalnom okruženju koje prati liječenje maligne bolesti, komplikacijama u liječenju, umoru, strahu i depresiji. Drugi razlog neprepoznavanja i ignoriranja je i učestala nesklonost bolesnika prijavljivanju takve vrste nuspojava, kao i toga što se pri liječenju oboljelih od malignih bolesti naglasak sve do nedavno stavljao prvenstveno na kvantitetu života, a manje ne na njegovu kvalitetu.
Posljednjih se nekoliko godina situacija promijenila, pa na stranicama nekih uglednih svjetskih klinika danas možemo pronaći tekstove u kojima se želi osvijestiti taj problem, ne smislu da se ljude želi uplašiti posljedicama kemoterapije, već kako bi se pacijente i javnost osvijestilo o tome da kemomozak doista postoji i da on nije nikakav izgovor za promjenu osobnosti pod utjecajem bolesti.
Znanstvenici navode kako će za potpuno razumijevanje ovog stanja trebati provesti još čitav niz studija. No, u svakom slučaju danas se vjeruje kako kemoterapija nije jedini uzrok problemima koje dio ljudi liječenih od raka ima s koncentracijom i pamćenjem, pa treba istražiti što je zapravo taj ključni okidač.
Svi se ipak slažu da ti problemi za osobu koja se s njima suočava mogu biti vrlo frustrirajući, posebice ako u njezinom okruženju za te probleme ne postoji razumijevanje.
“Ljudi, nažalost, reagiraju samo na ono što vide. Oni razumiju da osobi nije lako ima li mučninu ili povraća, jer to vide. Vide i gubitak kose, promjene na noktima ili koži, a ovo je za njih nevidljivo. Želim istaknuti da je „kemomozak“ nuspojava koja se može dogoditi, ali i ne mora, a i u najvećem broju slučajeva ona je prolazna i, u pravilu, nikada kod jedne osobe ne zahvaća sve kognitivne funkcije. Kod nekoga će izazvati samo smetnje koncentracije, kod nekog drugog smetnje pažnje. Tako da se ne treba plašiti kemoterapije i drugih oblika onkološkog liječenja, već samo osvijestiti da to doista postoji kao potencijalni problem”, rekla je onkologinja prim. dr. Paula Podolski s KBC-a Rebro, jedna od rijetkih liječnica koja proučava ovu problematiku. u intervjuu koji smo lani vodile na ovu temu.
U Hrvatskoj za sada nema statističkih podataka o tome koliko je ta pojava učestala među pacijentima liječenim od raka, s kojim se problemima oni susreću i koliko dugo nakon liječenja.
Sve navedeno potaknulo nas je na provođenje ankete za koju Vas molimo da je ispunite, bez obzira na to jeste li se ili niste prepoznali u ovom tekstu. (Anketu otvarate klikom na označenu riječ.)
Autorice pitanja su psihologinja Ivona Poljak s KBC-a Zagreb, koja se u Klinici za onkologiju bavi upravo istraživanjem načina suočavanja s dijagnozom karcinoma, suočavanja s liječenjem i promjenama u životima oboljelih i njihovih obitelji, i sociologinja Petra Mađerčić.
Anketa je potpuno anonimna, a odgovaranje na pitanja neće vam oduzeti više od 15 minuta.
Dobivene rezultate Nismo same koristit će u svrhu provođenja kampanja i za naše zagovaračke aktivnosti, na isti način na koji je prošla anketa, u čijoj je izradi također sudjelovala Petra Mađerčić, Zakladi SOLIDARNA i udruzi Nismo same bila podloga za razvoj projekta prijevoza žena na kemoterapiju “Nisi sama – ideš s nama!” koji je osvojio vaša srca.
Hvala svima koji nas podržavate!
Anketu možete pronaći i ovdje, klikom na link – Anketa
Tekst: Ivana Kalogjera
Foto: Helena Puljiz
