Zagreb posljednjih godina djeluje između gradilišta i privremenih izložbenih prostora; između zatvorenih muzeja i otvorenih ateljea, između institucionalne improvizacije i osobne inicijative.
Ključne institucije – od Muzeja za umjetnost i obrt, preko Umjetničkog paviljona i HDLU-a, do Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti – još uvijek nemaju pune kapacitete, ali djeluju izvan svojih matičnih prostora, gostuju, transformiraju se, traže nove načine prisutnosti.
U istom procesu nalazi se i Akademija likovnih umjetnosti, čiji su objekti na Ilici i Jabukovcu još uvijek u obnovi. Time je obrazovna infrastruktura za nove generacije umjetnika jednako krhka kao i izlagačka, bez trajnih prostora, bez stabilnih modela, ali i s potencijalom da se u toj nestabilnosti otvore nove mogućnosti. Povratak u fizičke prostore tako ne znači nužno povratak starim okvirima – već poziv na njihovo preispitivanje.
Slikarstvo, skulptura, crtež i grafika i dalje su temeljni vizualni jezici suvremene umjetnosti. No platforme koje ih sustavno prate i vrednuju sve su rjeđe. Umjetnici najčešće ovise o revijalnim izložbama – od kojih su neke, poput Trijenala crteža, već ukinute i gotovo zaboravljene – a izlagačke prilike sve se više oslanjaju na osobne kontakte i pojedinačne inicijative. Ovim projektom Nacionalni muzej moderne umjetnosti preuzima aktivniju ulogu u strukturiranju institucionalne podrške – ne samo kroz prostor izlaganja, već i kroz kustosku odluku da se recentna produkcija vrednuje i pozicionira unutar institucionalnog narativa.
Pritom nije riječ o enciklopedijskom pregledu, već o pažljivoj selekciji devetnaest autora i autorica koji danas oblikuju jedno od najrelevantnijih i najpotentnijih poglavlja suvremene likovne scene.
Matej Vuković: ‘Siesta’ kao centralni dio izložbe
Neki su već izlagali, nagrađeni su i prepoznati; drugi djeluju izvan tržišnih struktura, u okvirima istraživanja, sporosti i eksperimenta. Njihova vidljivost ne bi smjela ovisiti o tržišnim ni revijalnim mehanizmima – već o sposobnosti institucije da prepozna ono što izmiče uvriježenim modelima reprezentacije. Koliko god generacijski okvir bio porozan i nestabilan, u ovom trenutku postaje nužan – ne kao zaključak, već kao početak ozbiljnijeg praćenja i artikulacije jedne izrazito osjetljive i intenzivne produkcije.
Radovi okupljeni na izložbi nastali su između 2022. i 2025. godine. Većina ih se prikazuje prvi put, dok se pojedini ponovno izlažu – ne kako bi bili reprizirani, već kako bi se kroz kustosku gestu otvorio drugačiji kontekst i aktivirao novi registar značenja. U vremenu hiperprodukcije, gdje gotovo svaka izložba zahtijeva novi rad, pitanje ponovnog prikazivanja postaje ključno: može li kustoski okvir izmijeniti percepciju, artikulirati drugo čitanje i pozicionirati djelo u odnosu na prostor, vrijeme i publiku?
Branko Franceschi (ravnatelj NMMU), kustosica Marta Radman i ministrica Nina Obuljen Koržinek
Oktogon, koji ugošćuje ovu izložbu, također je prostor u tranziciji, palača nekadašnje Prve hrvatske štedionice, danas novi izložbeni prostor NMMU, uskoro ulazi u renovaciju. Njegova arhitektura ne nudi neutralnu pozornicu, već funkcionira kao palimpsest – prostor u kojem se slojevi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti isprepliću. Muzej ovdje nije dovršena forma, nego nestabilna matrica koja još pregovara sa svojom funkcijom. Stanje prostora nije prikriveno – već dodatno istaknuto: mramorne ploče pronađene in situ fingiraju klasične postamente, zaštitni papir za umatanje umjetnina preuzima ulogu bijelog zida, a loša rasvjeta, umjesto da se korigira, postaje dio atmosfere. Prostor ne određuje postav samo logistički, već ga generira koncepcijski.
Luisa Pascu, Tomislav Hršak, Mihael Klanjčić, Iva Zagoda i Bartol Galović
Postav tako ne teži zaokruženju, već oblikuje mrežu intenziteta, ritmova i unutarnjih logika. U slikarskim i crtačkim radovima ta se mreža očituje u rasponima od osobnih ikonografija (Mia Matijević Akrap), nježnih i voajerističkih pogleda na intimu (Luisa Pascu), do teatralnih i scenografskih inscenacija sjećanja i emocije (Emanuela Lekić) dok instalacija Lore Elezović pretvara osobnu memoriju u optički model sjećanja koji se neprestano preslaguje, ovisno o pogledu, svjetlu i kutu. U figuraciji se javljaju i političke i kulturne ikone – ne kao pamfleti, nego kao znakovi pozicioniranja (Jurica Pušenjak).
Neki autori razvijaju ornamentalne mikrokozme (Bartol Galović), dok drugi repetitivno bilježe pejzaže, vizure, rubove – kao da žele zarobiti trenutak prije njegova nestanka (John Miličić). Repetitivni procesi oblikuju i radove Nikole Pjevačevića, čije rezbarije funkcioniraju kao meditativne sekvence, ili Josipa Rončevića, gdje se ponavljanjem geste apstraktna forma prelama u narativnu strukturu. Kod Luke Kuševića boja i forma postaju alkemijski proces, dok je u djelu Albe Miočev pejzaž nabijen anticipacijom i sjetom. Iva Zagoda razvija minimalistički registar slike kao prostora tišine. Radovi Vide Meić eksplicitno tematiziraju poroznost i prolaznost vremena, dok se geometrijske serigrafije Nikice Jurkovića otvaraju u dijalog s konceptima strukture, tišine i praznine. U istom registru, diptih Mihaela Bađuna zbija fragmente kolektivne nelagode u gustu stripovsku kompoziciju.
Mihael Klanjčić, Iva Zagoda i Tomislav Hršak
Skulpturalni segment izložbe pokazuje sličnu tendenciju: radovi ne dominiraju prostorom, nego ga aktiviraju. Od centralne ‘Sieste’ Mateja Vukovića – forme odmora i otpora – do keramičkih struktura koje evociraju podmorje i preispituju naš odnos prema prirodi (Manuela Pauk) ili totema koji afirmira osobna i kolektivna sjećanja (Mia Matijević Akrap), zajednički nazivnik je materijalna transformacija: svakodnevni predmeti (Klanjčić, Hršak) ili industrijski materijali (Zagoda) postaju nositelji značenja. U svakom od radova prisutna je anticipacija – trag budućeg pogleda, mogućeg tumačenja, naknadnog konteksta.
Djelomično se izložba oslanja na model inauguriran 1993. izložbom Nova hrvatska umjetnost, kojom je Igor Zidić pokušao mapirati tadašnju suvremenu scenu u trenutku stvaranja nove kulturne infrastrukture. Fundus muzeja tada je obogaćen s trideset radova suvremenih autora, što je bio presedan u kojem izložbena politika nije bila odvojena od institucionalne akvizicije. Danas nemamo političku tranziciju – već svojevrsnu institucionalnu krizu. I dok su tadašnje kustoske strategije nastajale unutar jasno definiranih političkih promjena, današnje uvjete određuju nesigurni fondovi i privremeni prostori. Ova izložba ne pokušava reproducirati prošle modele – zanimaju je načini njihova preispitivanja. Kako danas, u drugačijim okolnostima, zamisliti instituciju koja ne služi samo arhiviranju prošlosti, nego i artikulaciji sadašnjosti?
Ta pitanja nisu teorijska. Nedavno mi je povjerena zadatak vođenja Zbirke umjetnosti od 1990. do danas – koja praktički počinje upravo s radovima otkupljenima na izložbi NHU, 1993. godine. Ta kustoska pozicija nije samo operativna, već i konceptualna: kroz nju postaje jasno koliko su kustoske geste upisane u muzeološki narativ i koliko je važno stvarati prostore koji ne arhiviraju, već reagiraju. Taj kontinuitet nije arhivski – nego kustoski izazov: kako razumjeti promjene, detektirati diskontinuitete i osmisliti modele koji mogu artikulirati suvremeni trenutak, a da ne brišu njegovo naslijeđe? S tim na umu, izloženi radovi ne predstavljaju samo aktualnu produkciju, već i potencijalne upise u fundus muzeja. Oni bi, u nekom budućem trenutku, mogli postati dio kronološkog postava Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti – kada se, nakon obnove, matično sjedište u Hebrangovoj ponovno otvori. Izložba tako funkcionira i kao vrsta kustoske anticipacije: pokušaj da se artikulira ono što još nije priznato, ali ima potencijal da to postane. Ne kao privremeni eksperiment, nego kao ozbiljan doprinos kontinuitetu koji nova Zbirka umjetnosti od 1990. tek treba iscrtati.
Kustosica izložbe Marta Radman i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek
Otvaranje institucije mlađim autorima i autoricama možda nije radikalan iskorak, ali jest važan pomak – signal da je moguće artikulirati glasove koji se, unatoč svojoj kvaliteti i intenzitetu, često nalaze na rubovima institucionalne vidljivosti. Iako pojam ‘generacije’ podrazumijeva određenu razinu pojednostavljenja, on ipak označava okvir unutar kojeg nastaju specifični senzibiliteti, metode i jezici. Umjetnički kontinuiteti ne prate uvijek kalendarska mjerila, ali upravo zato fragmentirani krajolik suvremene hrvatske umjetnosti zahtijeva pažljivije bilježenje – ne radi reprezentacije, već radi orijentacije. U društvu koje suvremenu umjetnost još uvijek doživljava kao nišnu, važno je naglasiti da njezina relevantnost ne proizlazi iz masovnosti, već iz sposobnosti da precizno i nijansirano promišlja stvarnost. Karakteristična atmosfera posljednjeg desetljeća – obilježena nesigurnošću, prekarnošću i fragmentacijom – nije ugasila umjetnički impuls. Naprotiv, iz nje su proizašli radovi koji se ne dodvoravaju, već precizno oslikavaju trenutak. I upravo zato nije na umjetnosti da traži potvrdu, već na kustosima da prepoznaju njezinu rezonancu.
Marta Radman / Foto: Goran Vranić i NMMU
