U subotu, 11. lipnja (19 sati) u zagrebačkoj Oris Kući arhitekture otvara se izložba crteža slavnog portugalskog arhitekta Álvara Size i njegove supruge, pokojne umjetnice Marije Antónije Size.Álvaro Siza jedan je od glavnih aktera današnje arhitektonske scene po čijem se projektu u Hrvatskoj uskoro počinje graditi kapelica. Izložba je rezultat dugogodišnje suradnje i prijateljstva ovog arhitekta i Orisa, ostvarena pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Portugala u Zagrebu kao dio proslave Nacionalnog dana Portugala. Specifičnost nadolazeće izložbe jest činjenica da će se uz radove Álvara Size naći, ravnopravno, rame uz rame, i crteži njegove davno preminule supruge Marije Antónije Size.

Za Álvara Sizu crtež je od početaka bio nezamjenjiv dio njegov ne samo profesionalnog, već i privatnog života. Crtežom se koristi kada razmišlja o arhitekturi, razvija ideje, radi projekte, pamti životne trenutke.  Crtež je za njega najbrži način komunikacije – sa sobom i s drugima, ideja koja mu omogućuje nastavak projekta.

Ciklus koji će se prikazati u Oris Kući arhitekture u lipnju ove godine odnosi se na Sizin rad na marijanskom svetištu u Fatimi u Portugalu. Nova hodočasnička crkva Presvetog Trojstva sagrađena je 2007. godine prema projektu grčkog arhitekta Alexandra Tombazisa, a Siza je osmislio dizajn murala u kapeli crkve, tematski posvećen životu sv. Petra i Pavla.

U Zagrebu će se predstaviti serija predložaka prema kojima je izrađen taj monumentalni mural, koji nanovo potvrđuje Sizinu prepoznatljivu maniru, jednostavnu, preciznu, dobro promišljenu i krajnje ekspresivnu.
Crtež Álvara Size prikazuje religioznost kao kazalište ljudskosti. Ova dramatična priča o društvenim poremećajima i nadama, može mu (i nama) poslužiti kao ogledalo. Ali, upravo zato da bi ostao vjeran ljudskom, između redova njegovih linija možemo iščitati neupitnu pulsirajuću zagonetku.
(José Tolentino Mendonça, iz kataloga izložbe)

S druge strane, opus njegove supruge, iako stilski srodan, sadržajno je u potpunosti drugačiji. Maria Antónia Siza u svom je radu zašla u sfere imaginacije, groteske, ponekad čak i na granici dekoruma.
Maria Antonia Siza razvila je vlastiti vokabular pri čemu nije isključila mogućnost određenog manirizma. Slični likovi u sličnim konstelacijama često se pojavljuju te pri tom nastaju naznake tematskih cjelina. Ne možemo previdjeti bliskost sa teatrom – protagonisti dramatičnih prizora često su kostimirani, a gestika kao da je određena uputama nekog nevidljivog režisera.
(Vera Grimmer, iz kataloga izložbe)

A. G.