‘Too old for Rock ‘n’ Roll, (still) too young to die’ – u slučaju progressive rock benda Jethro Tull i karizmatičnog frontmena Iana Andersona u ovom njihovu stihu kojeg i sam često koristim u kolokvijalnom razgovoru – nešto ipak smrdi!
I to opako smrdi, ali da odmah bude jasno na što ciljam: definitivno nisu prestari za R’n’R, ali su neki od njih u međuvremenu otišli u vječna lovišta, a neki potpuno promijenili profesiju.
Nisam puno očekivao od koncerta, a najčešće se tada dogode najbolje stvari. Vremešni, ali živahni rockeri koje gledamo i slušamo u zadnje vrijeme na turnejama često nam priušte veći spektakl od mnogo mlađih kolega koji misle da je dovoljno samo se pojaviti na pozornici, odsvirati par hitova i pokupiti lovu. Iskreno, nakon prvih par stvari počeo sam lagano nervozno cupkati očekujući tezgarenje, jer je između svake pjesme bila pauza u kojoj je netko od bivših članova na video zidu ekipici čestitao što su još uvijek živi i zdravi, i vidi vraga, opet na turneji (što i nije neko iznenađenje, jer Anderson je inače poznat da i danas, u svojoj 71. godini održi godišnje stotinjak koncerata).
Publiku i bend su, između ostalih, pozdravili i Tommy Iommi, gitarist Black Sabbatha, koji je s tullovcima odsvirao jednu gažu, te basist Iron Maidena, Steve Harris, a i Slash je rekao par lijepih riječi o bendu koji ime nosi po engleskom poljoprivredniku iz 18. stoljeća…
No, što je koncert dalje odmicao, stvari su sjedale na svoje mjesto i u rasprodanoj maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu fanovi su došli na svoje: na asketski postavljenoj pozornici sa samo nekoliko reflektora bilo je odmah jasno da je svirka u prvom planu, premda je video zid u par navrata poslužio i kao šesti glazbenik. Ispeglan zvuk i zaista impresivna svirka vrhunskih glazbenika najbolji su poklon kojeg je Andersonova ekipa isporučila zagrebačkoj publici. Namjerno ne kažem Jethro Tull, jer od prve postave osim Iana nema više nekoga, no prateći glazbenici već dugo surađuju s Andersonom na njegovim solo turnejama i od prve ‘My Sunday Feeling’, pa do zadnje pjesme i jedine izvedene na bis – ‘Locomotive Breath’ – nestala je svaka sumnja da bi dvosatni glazbeni vremeplov s 15-minutnom pauzom mogao nekoga ostaviti ravnodušnim… osim već tradicionalno hladnih tribina!
Rock himne poput ‘Aqualung’, ‘Heavy Horses’, ‘Locomotive Breath’ ili sofisticirane, sjajno obrađene Bachove’ Bourée in E minor’ i kultne ‘Dharma For One’ parter su digle na noge i potvrdile da neke stvari nikada neće ostariti i izgubiti publiku. Jedina zamjerka ide na račun Andersona čiji je glas ipak za ropotarnicu povijesti, čega je vjerojatno i sam svjestan, pa je ‘Heavy Horses’ i ‘Aqualung’ otpjevao uz pomoć vokala s video zida. No, zato Ian izgleda poput dobro držećeg pirata s Kariba, pun je energije, neprestano komunicira s publikom i cijelo vrijeme nastupa imao sam dojam da bi ga publika slijedila kao glodavci ludog frulaša samo da je krenuo prema izlazu svirajući flautu. Anderson i dalje perfektno svira stojeći na jednoj nozi, u neprestanom je pokretu, a još uvijek odlično svira i akustičnu gitaru i odlično vodi bend kroz koji je od 1968. godine protutnjalo članova dovoljno za dvije nogometne momčadi.
Na turneji koja slavi pola stoljeća(!) postojanja Jethro Tulla ekipa i dalje praši rock, folk, jazz i klasiku u njihovom prepoznatljivom stilu za kojeg sami kažu da je to stil – za odrasle. Ne čudi stoga da je prosjek publike bio 50+ (numerolozi bi imali što reći), ali daleko od toga da nije bilo i mlađih koje su starci poveli ne bi li uhvatili dio povijesti koja još uvijek dobro i zvuči, ali i dobro izgleda.
Tekst i foto: Saša Stanković
