Luksuz je likovno-plesni projekt osmišljen kao jedinstveni spoj ovodobnog plesa i slikarstva, a održan je u Zagrebu u galeriji Academia Moderna.
Autorice Martina Tomić i Lena Kramarić zauzele su uloge izvođačice i izlagačice koje komuniciraju svoj stvaralački proces. On uključuje plesni materijal i izložbu slika nastalih jedno po drugom ili jedno zbog drugog – tijela kao objekta koje je pokretno i odgovara nepokretnoj slici subjektu i obrnuto. Luksuz je vizualna rasprava koja propituje prijateljstvo, kako trenutnu, tako tjelesnu udaljenost i povezanost usprkos toj udaljenosti. Na koji način medij komunikacije ne postaje samo sredstvo održavanja odnosa već kako stvara novi oblik jezika koji nastaje iskonski iznutra, a ne izvana.
Ipak kritički pristup umjetnosti dopušta razmatranje i mogućost suđenja o ugodi i neugodi, izim spoznaje i žudnje ljudi osjećaju i ugodu i neugodu odnosno prosuđuju o tomu kako ih se štogod doima. Stoga se ukupno područje umjetnosti iz konteksta raspravljanja o normama seli u područje tumačenja mogućnosti da se o čemu prosuđuje kao o lijepom. A zapravo se znanstveno govori umjećem prosuđivanja o kojekakvom predmetu ili nekom drugačijem načinu predočavanja bilo s osjećajem ugode ili neugode, i to bez interesa. Stoga Schellingova misao naglašava da samo umjetnost objektivno s općom biti uspijeva napraviti ono što filozofija može tek subjektivno prikazati, što predstavlja vrhunac kritičke interpretacije umjetnosti. U umjetničkom stvaralaštvu teoretičar iznalazi jedinstvo svjesne i nesvjesne djelatnosti, jer baš umjetnička djela omogućuju da se harmonija subjektivnog i objektivnog iznađe ustvrdno kao potvrda identiteta subjekta i objekta predočljivo. Umjetnost stoga ima funkciju ukazivanja na postojanost i sazdanost svijeta, jer ona nije predmet spoznaje već njezin instrument. Umjetnost čini sve da beskrajna ideja nalazi primjeren izraz u krajnjoj izvedbi stvari.
Kad se govori o spekulativnom (idealizmu), govori se o istodobnom prožimanju epistemologije i umjetnosti. Potreba za umjetnošću zasnovana je na ljudskoj težnji da i unutarnji i vanjski svijet uzdigne do svijesti. Umjetnošću se mijenja ne samo vanjski svijet već mu se daje drugačiji izgled iz osobne idejne izričajnosti. Umjetničko djelo je osjetilna datost oslobođena čiste materijalnosti, ono je objektivizacija kakvog procesa zasnovanog na proturječjima i napetostima kao dio procesa samopoimanja. Umjetnost proizlazi iz apsolutne ideje, jer joj je svrha osjetilno prikazivanje apsoluta. Sadržaj umjetnosti zapravo je u tom smislu ipak ideja, a njezina forma ne mora biti osjetilno slikovno oblikovanje. Stoga smatramo da umjetnost postoji baš zbog istine i traga, jer umjetnost je moćno oružje, borba protiv opasnih diktatora (moralizma) koji mogu dovesti do ritualiziranja umjetnosti kakvih u postkomunističkoj Hrvatskoj još uvijek ima uokolo a ovodobno (ne)upotrebljivih toliko puno da ih se ne možemo rješiti, a zaista ih ne bi trebali uopće više imati – jer ‘njihovo’ komunističko doba je propalo.
A oko kao temeljno osjetilo apsorpcije vizualnih umjetnosti (zapažanja) koja dolaze od oka i obraćaju se oku i na ovom području bivaju dovedena u pitanje s obzirom na njegovu dosadašnju ulogu u spoznaji svijeta i doživljaju umjetničkog djela jer ono prestaje gledati svijet kao gotovu činjenicu.
Ovodobna umjetnost nadovezuje se na umjetničke oblike koji su nastojali tijekom 20. stoljeća i toliko se približavaju svakidašnjoj zbilji da dovode u pitanje raspoznajnost umjetnosti. Zapravo je potreban odmak (jer više nije u pitanju stvar percepcije umjetničkog djela) već razaznavanje ideje (ili koncepta) umjetnosti. Novi mediji, fotografija i film, ali i nove kreativne umjetnosti donose zakonitosti koje ih danas vrlo često nazivaju osobnom estetikom. Dok ta nova sredstva prezentiranja natjerala su umjetnike na nužno propitivanje osobne moći izražavanja u mediju, ali i na nerješivu dilemu hoće li umjetnost opstati kao dosadašnja umjetnost, i sačuvti karakteristike svog medija i biti u raskoraku sa zbiljom, ili će uspjeti dosegnuti i nadići zbilju ukinuvši samu sebe, kao umjetnost i kao umjetničko djelo.
Svim umjetničkim djelima bez obzira na njihovo ontološko ustrojstvo ili smisao zajednička je intencija umjetnika da načini objekt (sliku, skulpturu), da izvede rad (glazbeni komad) ili upotrebi bilo što (predmete svakodnevnice) kao umjetničko djelo teorija umjetnosti kritički propituje djelo a ne govori se o objektu, već o situaciji koja nastaje recepcijom objekta. Otvoreno umjetničko djelo zahtjeva od promatrača da bude i sudionik koji će intervenirati tjelesno na umjetničkom djelu ili biti dionik događaja kao performansa – pa i to je umjetnost ?! Zapravo umjetnost današnjeg digitaliziranog ovodblja je takva, kad koješto umjetnost može biti sve i ništa.
Umjetnički izričaj kao reprezentacija svojevrsnog sadržaja kroz određeni medij predstavlja ne ograničenost koju je ne moguće u potpunosti iscrpiti kao štogod konačnog. Imati mogućnost participirati umjetnost znači imati mogućnost za duhovnu odnosno ne materijalnu djelatnost za razliku od onog što je podložno isključivo osjetilima a ono je u samoj biti umjetničkog djela. Stoga i je umjetnički izraz sputan baš onim konkretnim pojedinačnim kroz što se u ovom svijetu jedino može manifestirati, stremeći pokazati one vrjednote i problematizirati one sadržaje koji se odnose na opće i univerzalno.
Otvoreni atelje je projekt izvedbenih večeri u organizaciji ekscene koji predstavlja mlade, neetablirane izvedbene umjetnike i omogućiti im produkciju njihovih prvih umjetničkih radova. Kroz otvoren poziv neafirmiranim i afirmiranim plesnim i izvedbenim umjetnicima program omogućava izvedbene većeri koje se održavaju jednom mjesečno u galerijskom prostoru Academie Moderne, a ako postoji potreba od strane autora i u javnom prostoru. Specifičnost ovog projekta je interakcija umjetničkih medija. Galerija kao atelje je prebivalište vizualnim i likovnim umjetničkim radovima koji neposredno komuniciraju s posjetiocima dopuštajući između ostalog samovoljno cirkuliranje kroz prostor postava. Ako se ovaj princip primjeni na izvedbenu formu koja je primarno kazališnog predznaka, plesni i izvedbeni umjetnici nalaze novi kontekst i zakone prostora za svoj rad, te nove umjetničke spoznaje, rješenja i načine izvedbenosti.
Nastalo u koprodukciji s Art radionicom Lazareti, Dubrovnik i Otvorenim ateljeom Eks scene, Academia Moderna, Zagreb.
Ivan Raos
