Na promociji ‘Vrijeme je za…’ Vjekoslava Madunića, u prostorima zagrebačkog Napretka predstavljena je vinarija Mate Violića Matuška iz Potomja na Pelješcu.Violić je diplomirani agronom, a od 1990. do 1997. godine uspješno je vodio Poljoprivrednu zadrugu Dingač. Od 1998. počinje svoj privatni vinarski put. ‘Matuško je ispekao svoj zanat u PZ Dingač i tada smo već
prepoznali da zna posao, što bi rekli Dalmatinci – ima mota’, rekao je enolog i sommelier Franjo Francem.
Prve butelje plavca malog napunio je u veljači 1998. a zatim su slijedile godine u kojima je usporedo s povećavanjem površina vinograda polako gradio podrum. Danas podrum ima ukupno oko 2500 m², a tijekom godine kroz njega prođe oko 70.000 vinskih zaljubljenika iz svijeta i Hrvatske. Vinarija ima svoj podrum u Dubrovniku, u starom gradu, te predstavništva u Splitu i Zagrebu. Osim u susjedne BiH, Crnu Goru i Srbiju, vina izvoze u Austriju, Njemačku i Veliku Britaniju, a značajne količine izvozili su u više navrata i u Kinu. Godišnje se na vlastitih 20 hektara (Dingač, Postup, Župa pelješka i 5 hektara pod graševinom i chardonnayem u Iloku, proizvede oko 350.000 butelja. I u Svetoj Nedjelji na Hvaru, na izvrsnoj lokaciji ima još 1 hektar zasađen plavcem.Naravno, najpoznatija i najjača lokacija je Dingač na južnoj poziciji Pelješca. Kao što ističu Matuško i drugi vinari ovoga kraja, sretni su da njihovu lozu sunce obasjava i ‘hrani’ triput: izravno s neba, odsjajem s mora i
zemljišta prekrivenog sitnim kamenom. Violić uobičajava reći: ‘Grožđe s Dingača je odlično, jer se loza pati prepuna sunca, a rezultate svi znamo’. Plavac mali je brend kuće, od osnovnog, Plavca malog Matuško u velikim serijama do Dingač Superiora (probran od suhih bobica), Reserve koja ima ostatak šećera oko 5 grama do najskupljega vina kuće Royala (cijena u podrumu 760 kuna) s ostatkom šećera od 10 do 12 grama i 16% alkohola.
Na prezentaciji smo imali priliku kušati Pošip 2021, Grk 2021, Plavac mali 2019, Postup 2017, Zinfandel 2018 i Dingač 2017.
Razvila se velika diskusija oko prepoznatljivosti i karakteristika sorte počevši od prvoga vina Pošipa 2021. koji je rađen manjim dijelom od grožđa iz Potomja, a većim kupljenim u Smokvici na Korčuli. Franjo Francem
je konstatirao kako ne treba ići za tipizacijom tj. na ono na što bi taj pošip trebao sličiti. Već je zaključio da pošip sada ima unutar uskog areala (Korčula i nekoliko drugih lokacija po Dalmaciji) veliku različitost što je ocijenio dobrim.Grk 2021. je, prema Tomislavu Jakopoviću, koji nas je vodio kroz degustaciju, zadržao visoke kiseline. ‘Vrlo je mekano vino, puna su ga usta, traži gutljaj više. Ima eleganciju, slasno je, a visoki alkohol 14% ne smeta.’ Konstatirano je da oba početna vina izgledaju starija od vremena kada su nastala. Tu je važna tehnologija a ona ide naprijed (Francem), pa vina sve zrelija izlaze na tržište. Ovaj Grk je već dosta uznapredovao u svom razvoju. Nekad je pošip morao biti dvije godine u podrumu prije nego bi izašao na tržište, prisjeća se Francem. Napredak tehnologije nije loša stvar i ne osiromašuje vino, naprotiv. Bila su i podijeljena mišljenja da li raditi pjenušce od dalmatinskih sorti, u ovom slučaju grka. Vinski pisac Željko Suhadolnik smatra da je to nepotrebno forsiranje, ali je veći dio prisutnih mislio da to treba raditi i proizvoditi pjenušće poput onog od grka vinarije Zure.
Kušanje je završeno najboljim vinom kuće Matuško – Dingačem 2017. Male nedoumice su nastale oko ostatka količine provrelog šećera tj. da li je suho ili ne? Vino je suho i najmanje prilagođeno tržištu. Naime, to je bila jedna od glavnih teza da je vinar radio vina prilagođena tržištu. Možda i jest, svakako ne skrivajući tu namjeru.Vratimo se na trenutak na Zinfandel 2018. Grožđe je brano na širem području pelješke Kune. Nema puno tanina, elegantno je, pitko, ali je tankog tijela. Marketinški je Matuško dobro odlučio ovu nekada po cijeloj Dalmaciji raširenu sortu (do velikog potonuća zbog peronospore) uklopiti u svoj asortiman.
Općenito, Mato Matuško ima sva potrebna znanja u procesu proizvodnje vina, instinkt za prodaju i trgovinu i odlično pozicioniranje na tržištu. Njegov rad je prepoznat i nagrađivan, najviše na festivalu Sabatina (četiri puta je bio šampion). U Bordeauxu je dobio zlato za Reservu i Royal te srebro za Dingač. Po vlastitoj odluci
ne šalje vina već godinama na velike smotre poput Decantera jer kaže, ako nije među tri najbolja vina, onda se neće ni natjecati. Čini se malo prepotentno ali čovjek bi se tu prevario. Baš suprotno, Matuško je otvoren, pun života, cijeni svoje kolege vinare i kaže: ‘Moja jedina vrlina je što nikada nisam gledao iza sebe. U biznisu također, što je bilo bilo je, postoji samo budućnost – uvijek samo naprijed’.
P. R. / Foto: Marko Čolić