Naklada Ljevak ove je godine prisutna u tjednu sjećanja na Krležu i posebnim, novim izdanjem ‘Bela, dijete drago’, zbirkom pisama što su ih Bela i Miroslav Krleža slali jedno drugome tijekom cijeloga života, gotovo kroz čitavo dvadeseto stoljeće, a priredio ih je i protumačio Vlaho Bogišić. Osobni i društveni spomenar, ta je knjiga zavodljiva priča o ljubavi i privrženosti u rastrzanim i podijeljenim vremenima, a donosi i niz dosad nepoznatih detalja iz pravih i zamišljenih ladica, arhiva i sjećanja.Draga Belo, Ti imaš snage da me dohvatiš od vremena na vrijeme na mojoj najslabijoj strani, a to je potpuno pomanjkanje svakog otpora spram Tebe…

Dragi Fric, Jesi li se već vratio s puta? I je li ovo ćutanje zlurado zlonamjerno i ako jest, molim zašto?

Pisma Bele i Miroslava Krleže, koja su jedno drugome slali iz europskih poštanskih ureda od Pariza do Irkutska i koja, rekao bi sam Krleža, ‘nisu ljubavna u običnom smislu, kako se već takva pisma pišu, ali su mogla imati ‘ljubavni’ karakter’, čitaju se kao velika životna priča, ali i kao društveni roman vremena koje i dalje traje. Stotinu pisama kronološki sabranih u ovome izdanju nije samo epistolarna rekonstrukcija romance iz ostavštine hiljada listova – pisama, razglednica, brzojava, poruka, kuverti, posjetnica – nastalih između ljeta 1918. i proljeća 1981, već u određenom smislu i krležološki obrat: priređivač Vlaho Bogišić, leksikograf i pisac, u Bilješkama i Rječniku imena prepisci Krležinih daje neophodni interpretativni okvir, s nizom novih i nepoznatih pojedinosti, sastavljen od neobjavljenih Krležinih tekstova, porodičnih pisama, vlastitih čitanja te biografskih portreta. Čini se da je Miroslav Krleža, nakon svih ideoloških, političkih, literarnih i stilističkih istraga nad njegovim opusom, još uvijek biografska enigma – Bela, dijete drago, zapravo autobiografska je knjiga Miroslava Krleže.

Iz knjige
Pisma jesu i nisu svjedočanstvo za čovjeka. Jer: čovjek piše pisma kao i pjesme. Ni u onom slučaju, ako je nešto javno štampao pod svojim vlastitim potpisom, nije nikakva konačna osuda njega samoga ili nekog drugog, ako se radi o trenutačnoj impresiji, koja naknadno može još uvijek doživjeti svoju korekturu. A kako tek stoji s tim impresijama u pismima, koja nisu ni trgovačke ni pravne naravi?
Pisma se mogu poreći samo u onom slučaju, ako smo ih uputili licu, koje je toliko blagorodno u svome gospodstvu, da ih dokraja smatra našim vlasništvom, a ne svojim privatnim posjedom ili pogotovo pak svjedočanstvom, kojim se koristi obično u svom interesu. Gospodin čovjek vraća pisma na zahtjev pisca uvijek i svagda.
Krleža, 1916.

Bilješke
Treba misliti na smrt – tim riječima započinje Oporuka Miroslava Krleže, književnika, datirana u Zagrebu 3. ožujka 1939: ‘…I na smrt. Autorsko pravo, a to je jedino što posjedujem, ostavljam Beli Leposavi rođenoj Kangrga, mojoj ženi. Svatko ima pravo da se precjenjuje, u našim prilikama, dakako. U slučaju ako to autorsko pravo bude i poslije njene smrti predstavljalo neku materijalnu vrijednost, to je molim, da ga namre bilo kakvoj javnoj svrsi. Za potporu bolesnih književnika ili siromasima.
Na izvršioce ove oporuke imam još jednu molbu.
Molim sprovod bez svećenika, bez vijenaca i bez govora. Ja bi se sigurno prevrnuo u lijesu da čujem bilo kakav govor nad svojim otvorenim grobom. Osim toga: molim da moj grob bude jednostavan, bez kamena, bez križa i bez ikakvog natpisa. Zemlju koja se vratila k sebi, treba ostaviti da bude zemlja, a ne grob. Molim Vas, dakle, ostavite me u grob trećega razreda i pustite da me preraste trava, jer je, eto, tako moja posljednja želja u momentu kada mislim na svoju smrt.’
Sljedeće se, 1940, Krleži javlja Ivan Goran Kovačić, pjesnik Moga groba: ‘Jednom ću mirne savjesti gledati u Vaš bakreni spomenik (ako ne umrem prije Vas). Možda će reći da sam izdao Radića i Hrvatsku. Bit ću krležovac, a to znači: da… Vi dobro znate… Računajte, dakle na mene!’

1.  Krleža Beli, jesen 1919.

Belo draga, pišem Ti i noć je. Poslednji put sam Ti pisao, kad nije bilo to poslovno, u Selcima jedne noći. Bila je letnja oluja i nad Senjom i Velebitom slavno su munje udarale. To je onda bilo lepo. A ja sam Ti pisao o moru i o leptirima i pismo se je izgubilo. Danas mi je žao za ono pismo. Ja sam već skoro celi tedan u Požegi i posao se oko prevađanja miče polagano. Ja se mnogo patim doista. Jer tu imade svinja koje grakću i zvonova i ljudi uzvikanih i mnogo oh mnogo nemira. Više nego u Zgbu. Ja sam Ti pisao do sada već mnogo pisama. I pred polazak u Zgb. iz Kapele. Od ovde već jedno. I depeširao sam Ti. I ovo sada pišem, a Ti ćeš ga za celo dobiti onda, kad ću ja već biti natrag u Zgb. Imadem osećaj pišući ta pisma, kao da odapinjem strelu u prazninu. Moguće nećeš niti to dobiti. Đavo bi znao. Sada ništa ne znam šta je s Tobom ni kako je. Jedno mi je jasno bezuslovno, da treba da se ovo stanje što pre obali u nešto određena, jer ovo je sve tako neizvesno, rastrgano, improvizovano, nesnosno.
Ja već šest godina ne znam šta će biti sutra. I uvek putujem bezglavo i jurim i uvek nešto čekam. A ja već znadem i to da ne treba da se juri jer nema zašto, i to je mnogo, veruj mi, to znati. Jer onda se stvar drži u ruci. Samo je jedan osećaj u meni velik i konstantan, i mnogo […] me sapinje: čežnja za radom. Rad, Velikim Slovom pisan.
(Prevađam M. Angela. Neizrecivo je komičan celi taj ubogi M. Angelo. A nije veliki razmak od njega. U decembru će biti godina. Kako je sve to ništa. U Zgb. sam diktirao prijepis romana. I on bi se morao još barem dva puta preraditi. A tako ništa! Sve leti nedovršeno. To me kod tih beletrističkih sitnica ne smeta! Ali hteo bih već definitivno nešto.)
Sad je ponoć. Ja sam umoran od posla. Pišem na dan diktando nemački do 12 kart. Koliko sam kart. na okružju ispisao, Bože! To je bilo još septembra 917. A sad je opet septembar! Dete!
Čemu to?

2. Bela Krleži, iz Otočca u Zagreb, kolovoz 1919.

Milo, danas je već deveti dan da sam ovde – ali još nemam vesti od Tebe. Upravo sam u brizi s obzirom na uhapšenja Tom. i drugih. Znam i sama da je to smešno s tobom dovoditi u vezu, ali toliko sam žensko. – Kod nas je zaista sve opušteno. Kad pomislim na onog malog blond dečka kao Tom. On i opasna ličnost!
Dakle paragraf 1 I alineje je učinio svoje! Samo da niste imali Draška u tiskari? Jer dvobroj se je već sigurno počeo štampati. Gdje ćeš sada štampati Mađare? Već vidim da će knjiga iz toga izaći.
Između ostalog moram Ti priznati da sam bila opet 4 dana bolesna. Neka vrsta španske, možda i influence šta li. Ali sada mi je već dobro. Sreća da sam daleko, jer znam da bi me grdio. Dakle da znaš, da u ‘Švici’ kraj Otočca ima prazno učit. mesto. To je sat hoda od O. a veliko švičko jezero čini to selce zaista ljupkim. Tu ima škola sa 4 raz. i 3 učit. sile. Od kojih je jedna sada premeštena. Dakle to ako bi htela mogla bi odmah dobiti. Ali eto kad neznam šta je sa molbom ni ništa. Ako molba nije ni predana, a ja ovde sedim za badava i čekam. A nije to ni lako. Što dalje to teže. Ja sam tačno znala da će to tako mi biti. Pa onda to još u ovoj kući. A u Gospić neću, dok sasma ne budem zdrava, ja bi se mogla na putu prehladiti. U Gospić se naime putuje u vagonima za marvu! Neki dan malo da se nisam ugušila. Pokvarila se lokomotiva kad su bili u sred tunela koji je 4 km dug. Možeš misliti panike. Kako je to sve primitivno i bedno. Bilo bi ipak fino to sve ostaviti – pa otići! Ali kuda i kako? Kad gledam sada meni vis – a vis kućicu sa drvenim krovom! Pa sada pred veče gone stada, kroz grad na vodu, a po noći žanju. Jer po danu im je prevruće i ne dospiju na sav posao, jer sve se rukom radi. Plug im je drven! A i kako igraju sada sa soldatima cure. Uz to pevaju neke užasno čudne napeve. Kao nigde. One ličke od dva najviše tri intervala – bez boje bez svega. Samo ipak tužne. Inače po selima kradu i ubijaju se ko ništa. Jučer dovezli jednog u bolnicu, ali već mrtvog. Potukli se. Svaka druga žena je trudna. A svake nedelje svatovi! Žene se. Onda nose barjake. ‘Vlaške’ i ‘šokačke’. Onda se mrze te dve zastave kao nikad do sada. Po vagonima ispisane sve kletve i ceo prostački rečnik na ‘Srbijance’ i dinastiju. Nikad si nisu bila dalje ta dva naroda – što zajedno drvenim plugom ore!
Brzojavi mi bar iz Požege. Da Ti znam upravljati listove. Jedva čekam da mi se javiš da znam kako Ti je.
Voli Te Tvoja Bela […]

Vidite ruka mi se ne trese – rekao je u četvrtak 23. travnja 1981. Miroslav Krleža, pjesnik koji se u predodžbama nije klonio smrti, pa se ona rasprostrla u figurama likova i naslova po kojima je postao blizak mnogo široj zajednici od dvojice prijatelja s kojima se toga ranoga jutra našao u salonu stana na prvom katu kućnoga broja 23 na zagrebačkom Gvozdu. Nakon trenutka tišine za kojega se zagrcnuo od bola, kao najstariji od njih trojice uzeo je bocu s konjakom i natočio: pili su za dušu domaćice koja je netom preminula u bolnici doktora Mladena Stojanovića. ‘…Kao da nemam devet decenija’, nastavio je, budući da je doista bio nadomak devedesete: rodio se 1893. na recipročnoj udaljenosti u suprotnom zagrebačkom pravcu od smrtopisne adrese u Vinogradskoj, u kući koja nije imala salone i u književnosti koja nije mogla sastaviti akademijin književni razred. Opraštao se od supruge Bele, koju je prema vlastitom sjećanju upoznao kao četrnaestogodišnjakinju 1910. i s kojom je od 1917. proveo život. Posljednjih četvrt stoljeća upravo ondje na Gvozdu. Za razliku od Krleže, Belu je čitav svoj život, kako se to obično kaže, znao najmlađi od njih trojice, liječnik Krešimir Vranešić. Rodivši se 1936, Vranešić je u studenom 1938. bio još u kolijevci kada Krleža Beli javlja u Split da je s njegovim ocem ‘Vr. Đurom bio u Samoboru’, pa su na povratku pješačili sve do Svete Nedelje, ‘na prvom jesenskom suncu’. Vranešić se teško mogao sjećati i ljeta (1940) kada se Bela iz Splita dopisnicom javlja Krleži u Zagreb, kako sama kaže – zajedno s Vranešićem. Nakon što poput oca završi medicinu, Krešimir Vranešić će skrbiti za zdravlje Krležinih, no u njihovu je životu bio i ostao više od te ili koje druge uloge koju bi se dalo definirati. Treći je komorni svjedok Belina odlaska znatno stariji od Vranešića, prevalio je sredinu šezdesetih i sa Krležinima se zna otkad su oni na Gvozdu a on u Zagrebu. No za posljednjeg desetljeća bosanski novinar, zavičajem Fočak, Enes Čengić zavrijedit će rijedak položaj Krležina urednika, dajući sabranim spisima središnjeg opusa hrvatske književnosti sarajevsku adresu, te zadobivši time neočekivano svojstvo posljednjeg ukućanina doma Krležinih. ‘Uvijek je željela umrijeti prije mene’, pričat će tih dana i mjeseci Krleža kondolantima: ‘Bojala se ljudi koji bi joj se poslije moje smrti osvećivali.’ Za posljednje godine života imala je pritom razlog više. Nije više bilo Tita, čijim se prijateljstvom osjećala zaštićenom. Tito se doista Krležinima obraćao kao obiteljskim prijateljima. Zabrinut za Krležino zdravlje, u više navrata mu je nudio na raspolaganje medicinsku potporu kakvu je sam uživao, a kada je u ljeto 1976. Krleža s Tržiča hitno prevezen u Ljubljanu i ondje operiran pod prijetnjom smrtnog ishoda, Tito se ubrzo javio vlastoručnim pismom sročenim na privatnom memorandumu: ‘Dragi naš Krleža, kad smo se vratili iz Like Jovanka je primila pismo od drugarice Bele i tada smo saznali da si u boljnici već 7 dana, niko nas ranije nije obavjestio. Veoma nam je žao da je to tako ispalo. Vjerujem da ćeš brzo ozdraviti, što mnogo želimo ja i Jovanka. Ja sam sada konačno u mogućnosti da se malo odmorim, ali moram da se spremam za Kolombo na konferenciju nesvrstanih. Možda čemo se prije Kolomba vidjeti u Sloveniji, ako stignem rado bi proveo par dana tamo. Dotle ćeš Ti biti van boljnice. Drugom polovinom augusta mogli bi zajedno da se nadjemo na Brionima’, kaže Tito sa zaključnim željama ‘da se čim prije oporaviš’ i posebnim pozdravom za Belu u svoje i Jovankino ime. Do susreta kojima se Tito nadao nije došlo, Krleža se sve teže kretao i do Brijuna više nije stigao, a i odnosi su se u braku Brozovih zakomplicirali. Titu nije preostalo drugo do da se sam, sljedeće jeseni (1977) zaputi na Gvozd. Bio je to posljednji susret dvojice prijatelja koji su vodili mnoge ozbiljne, tvrde razgovore. Vjerojatno je točno da je bilo teško odoljeti zagrljaju tako moćnog prijatelja kao što je bio partizanski maršal, ali kada ih se čita dobro je uzeti dvosmjernu cjelinu a ne tek Krležina pisma Titu i zapise o njemu. Napregnuto i koncentrirano Titovo obraćanje Krleži očito do kraja vibrira iznad ili čak mimo političkog pragmatizma. Za razliku od mnogih, on je tako uspio ne izgubiti svog, pojedinačnog Krležu.

N. L.