U Galeriji Ulrich u Zagrebu otvorena je izložbe fotografija Višnje Serdar ‘(Ne)poznati Zagrepčani’ na kojoj je predstavila dio svojih radova iz razdoblja od 1973. do 1993. godine.

Izložba ostaje otvorena do 28. rujna, a otvorila ju je likovna kritičarka Branka Hlevnjak, koja je o fotografskoj umjetnici napisala ove retke:

Višnja Serdar (Zagreb, 1942.) već više od pola stoljeća živo sudjeluje u kulturnom životu grada fotografirajući s velikom znatiželjom, empatijom i fotografskim majstorstvom zagrebačku estradu, kazalište, umjetnike, likovne, glazbene, primijenjene, intelektualce i s jednakom originalnošću djecu. U sebi nosi ključ proboja kojim uspjeva ući portretiranima pod kožu istodobno znalački ih postaviti u kontekst u kojem se najekspresivnije prepoznaje njihov karakter, značaj i ćud. Mala retrospektiva portreta Zagrepčana, onih poznatih i nepoznatih, fotografiranih od 1973. do 1993. bit će ujedno i vremeplov kulture ovoga grada.

Portret je jedan od najvitalnijih motiva u fotografiji. S njim je i počeo fotografski profesionalizam, s njim se, u jedno trenutku, i zakočio. Naime, profesionalni studiji 19. stoljeća nisu bili kadri sami ‘razbiti led’ između fotoaparata i fotografiranog, bez čega nije moglo biti dobrog portreta u modernom smislu riječi. Taj su led razbijali amateri i fotografi-umjetnici kojima se ujedno posrećila i lakša i kvalitetnija fotografska oprema. Ali, da se razumijemo, prepreka koja se javlja između fotografskog ‘modela’ i fotografa trajna je pojava i svaki je fotograf mora razriješiti na svoj način, što razlikuje međusobno fotografe koji se bave portretom. Svaki će fotograf priznati, da bi se uopćedoveo u priliku da uhvati pravi i željeni izraz lica fotografiranog, da prvo mora probiti (smanjiti) distancu, te potom postići da model otvori svoj obrambeni mehanizam, kojim se nesvjesno štiti od duhovnog ranjavanja. Tek potom, kad prostruji između njih uzajamno povjerenje, može se krenuti ‘po portret’.

Ljubitelji fotoportreta gledanjem u njih zadovoljavaju ljudsku taštinu, utažuju znatiželju i tragaju za skrivenom i tajanstvenom komunikacijom kakvu pruža isključivo virtualna stvarnost. Pogled na različita lica i na djeliće ambijenta u kojem su fotografirani i koji ih na određeni način dorađuju, ili identificiraju, zanimljiv je oblik nijeme komunikacije. Zaviriti tim “zaleđenim”i “ukipljenim” licima u oči, čitati s njihovih usana nijeme misli i suosjećati, to je zagonetka artefakata.

Gledatelji su, na svoj način, istraživači koji s poznatih ili nikad viđenih lica rekonstruiraju raspoloženja, misli, stanja i poruke upućene nepoznatom gledatelju još tada sa živog i prolaznog mjesta fotografiranja. Što je fotograf veći to je ova nijema komunikacija intenzivnija, a zadovoljstvo slućenim punije.
Višnja Serdar fotografkinja je ljudi. Fotoportreti djece i odraslih, poznatih i nepoznatih, muškaraca i žena, ljudi s bogatim i raznovrsnim životopisima, sve su to motivi kojima Višnja posvećuje cijelu svoju fotografsku karijeru. I to izrazito uspješno. Iako se u svom profesionalnom radu susretala s različitim narudžbama i bavila se svim vidovima fotografije: od dizajna do kazališta, od mode do pozornice, od glazbe do turneja, od umjetnika svih vrsta do reportaža s ulice i s putovanja – epitet humaniste stekla je upravo fotoportretima. Ona je ta majstorica koja s lakoćom smanjuje razdaljine, otvara zaštitne mehanizme i uspostavlja s fotografiranim otvoreni kontakt, koji napokon i omogućava onaj važan ‘klik’. Kada se jednom ostvari ta uzajamnost moguće je improvizirati i brze i spontane seanse, premještati pozadine, položaje, držanje, sve u traganju za najboljom rasvjetom, koja će zajedno sa sjenama u crno bijeloj varijanti istaknuti ne samo bitno, nego i lijepo,egzotično, markantno, posebno, individualno i neponovljivo, što svaka osoba nosi u sebi kao fotografski potencijal. Fotogeničnost nije toliko predispozicija koliko je plod skladnog odnosa fotografa i fotografiranog. Kako iza svake fotografije Višnje Serdar postoji priča, zajedno bi se mogle zvati priče uspostavljenih veza o tome kako su nastale te zanimljive, intrigantne, tople, jednostavne, složene, rijetke, neočekivane, dovitljive, izoštrene itd. i kako su se mnogi rado dali fotografirati upravo Višnji Serdar za medije i za druge javne svrhe, a neki su se gotovo isključivo njoj predavali, poznati da se inače nerado fotografiraju.

Ova je izložba jedan mogući izbor. Naglasak je na portretima Zagrepčana i Zagrepčanki i na crno bijeloj fotografiji. Osim one važne ljudske mjere, ova izložba ima i dokumentarnu vrijednost. Naime, bez obzira na veliki broj fotografija kojima bismo prije pripisali univerzalnost i izvanvremenost, mnoge od njih dokumentiraju prolaznost mode, kostima, frizura.

Kao što nam je Foto Tonka ostavila veličanstvenu sliku vremena dvadesetih i tridesetih godina (pa i do četrdesetih) tako nam i Višnja Serdar pokazuje sliku sedamdesetih i osamdesetih godina koje su specifične po mnogočemu. Ako prepoznajemo poznate osobe ili čitamo legende ispod slika i otkrivamo kako su nekad izgledali neki idoli, poznate osobe, ili kako su nekadašnja djeca izrasla u danas poznate balerine, suce ili ugledne liječnike, mi zahvaljujemo autorici na prilici što nas je povela vremeplovom i tako omogućila uvid u mijene i prolaznost. S druge strane, ako zanemarimo tko je tko na slici i usredotočimo se na većinu njih koja gotovo ničim ne otkriva vrijeme, već se čini da je mogla nastati maločas, onda konstatiramo da su fotografije Višnje Serdar u formalnom smislu trajne slike. Fotografije tada i ne gledamo kao bijeg u budućnost ili kao uspomenu iz prošlosti, nego kao dokaz o vrijednostima kreativnosti.

Branka Hlevnjak

Višnja Serdar rođena je 13. lipnja 1942. godine u Zagrebu, gdje 1962. godine završava Školu primijenjene umjetnosti – Foto odjel (prof. Fizzi). Od 1963. do 1968. studira povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i radi u Institutu za povijest umjetnosti (projekti s profesorima Milanom Prelogom i Grgom Gamulinom). Od 1968. do 1972. živi i radi u Švicarskoj. Članica ULUPUH-a (Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti) postaje 1973. godine, a HZSU-a (Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika) 1978. godine te otad djeluje kao samostalni likovni umjetnik. Snima za brojne kataloge skupnih i samostalnih izložaba, za likovne monografije (Edo Murtić, Ljerka Njerš), knjige i udžbenike (‘100 godina keramike u Hrvatskoj’,Dječji festival Šibenik – ‘Zdravo maleni’, školski udžbenici i knjige za djecu u dijaspori). Od 1991. do 1993. sudjeluje u akciji ‘ALKER’. Surađuje u dnevnim i tjednim novinama, revijama i časopisima, snima za plakate i omotnice ploča. Samostalno izlaže od 1975. godine (‘GUF’ – zagrebački izložbeni prostori u Kamenitoj 15, Kula Lotrščak, Klovićevi dvori, Fortezza, Gradec, Galerija Ulrich, Galerija ULUPUH, Europski dom). Osim u Zagrebu, samostalno izlaže i u Varaždinu, Sisku, Karlovcu, Šibeniku, Krku i Malinskoj.
O njoj su pisali: Marina Baričević, Želimir Koščević, Vladimir Maleković, Josip Depolo, Marija Grgičević, Željka Čorak, Vladimir Gudac, Branka Hlevnjak, Višnja Slavica Gabout i dr. Živi i djeluje na Krku (Vrh 27., 51500 Krk) i u Zagrebu (Vrhovec 259).

Foto: Ognjen Karabegović