ORIJENTacije: Bure Bejruta – Pravi Libanonci i pravi Hrvati

Kad smo već kod pravih Libanonaca, kažu da ih u Libanonu živi oko četiri milijuna, a dvostruko više širom svijeta. Stvarno, ne sjećam se da sam negdje boravio, a da nisam susreo Libanonca ili bar nekoga tko Libanoncima sliči.Ta mi se situacija čini bliskom, jer se sve više odnosi i na nas. Prestao sam, ulazeći u birtije i restorane po Europi, pozdravljati na lokalnom jeziku. Moj ‘dobar dan’ na ulasku otvara komunikaciju s bar jednim članom osoblja koji je iz ‘naših krajeva’. Svjetska smo velesila po tom pitanju, imamo na što biti ponosni.

Ono što se od mog prethodnog boravka do danas u Bejrutu nije promijenilo je promet. Ulice pune automobila što prave gužvu u svakom dozvoljenom i nedozvoljenom smjeru odzvanjaju zvucima različitih sirena. Tu nitko nikoga ne štedi, svatko svira svoju prometnu glazbu, jedina je vidljiva razlika u markama i starosti vozila. Stari japanski Datsun gura se kraj novog sjajnog Ferrarijeva dvosjeda, dok se hrđavi korejski kombi pun radnika s bauštele okreće posred ceste. Ta se cestovna simbioza gubi ulaskom u ‘downtown’, dosadan novoizgrađeni dio Bejruta namijenjen bogatašima kojima i voda što je piju mora biti brendirana, po mogućnosti uvezena iz Francuske. Kad je o automobilima riječ, tu nekako u obzir dolaze i engleski proizvodi. Salon Aston Martina željno očekuje nekog od lokalnih bogataša i nudi vozila za isporuku odmah, s lagera. Pakistanski radnici kite ulice i lokale u kojima kao kupci nemaju što tražiti, bliže se božići pa se crvena boja s tisućama zlatnih šljokica treba istaknuti u čast kupovini i trošenju.

Noćni sjaj Bejruta

Zato Corniche, bejrutska šetnica uz more, donosi živost onog stvarnog života, meni bližeg od operiranih snobovskih usana i presađene kose ćelavih glava. Mrak se spušta brzo, oko pet popodne, dok vjetar donosi kapljice Sredozemnog mora kao prirodnu terapiju svima koji su ovdje došli na druženje, fotografiranje, trčanje, rolanje, skejtanje, ganjanje lopte ili šetnju u nadi da će susresti onu pravu, onog pravog, ili njihove prijatelje preko kojih će se raspitati, poslati poruku, doći korak bliže. Iz parkiranih automobila trešti glazba, poneku melodiju i prepoznajem već.

Maloprije sam prošao kraj hotela St. Georges, bejrutske znamenitosti s kraja dvadesetih godina prošloga stoljeća. Nekad je dominirao marinom ovoga grada, no prošle su mnoge godine, bili su razni ratovi, sve je izdržao, ali sve se teže taj stari Georges brani od napada suvremenih domaćih tajkuna koji ne daju dozvolu za renoviranje, a bez renoviranja hotel ne može dobiti dozvolu za rad. Čak su i ogradili prostor oko zgrade i dijela marine, pa je nekadašnji ponos danas ruglo i ogledalo korupcije.

Ribiči na obali

Kad bi ga vlasnik htio prodati zainteresiranoj eliti, sutra bi sve dozvole bile spremne, radovi bi počeli dan kasnije i hotel bi opet zasjao… ili bi ga srušili i napravili neboder. Ne znam, no čini mi se da netko to svakako već zna.

Dok se nešto ne promijeni gledamo i dalje kako lokalni dečki pecaju, izvlače mreže, pokazuju ulovljene ribice, a usput i svojim izvježbanim torzima love nove ribice u večernjoj šetnji.

Sjaj noćnog Bejruta sve je jači, niču nove zgrade i natjecanje u arhitekturalnoj raznolikosti se zaoštrava. One što danju izgledaju divno i neobično svoju novu dimenziju dobivaju pažljivo postavljenim osvjetljenjem. Grad mora i ljudi, zgrada i svjetla, posjetitelju pruža dojmljiv pogled noću kad se ne vide one sitne dnevne nesavršenosti manjka vode u vodovodnom sustavu ili problema s odvozom smeća. Grad je danas čist, počistila ga je prije nekoliko dana strašna bujica kad odvodi nisu mogli prihvatiti svu kišu što se slijevala niz gradske ulice prema moru.

Dopješačivši natrag iz zapadnog dijela grada u istočni (današnji mi je hodački rezultat 16 kilometara, ako je mobitelu vjerovati), odlučujem večer začiniti nekom čašom dobrog libanonskog vina, pa se od stana spuštam prema armenskoj ulici punoj kafića i ljudi što tek kreću u noćni izlazak. Klasična svjetska slika ekipe od 18 do 78 godina koja sjedi u kafićima i ispred njih, stoji s čašama u ruci na pločniku i veselo razgovara uz živu glazbu što dopire uz lokala, naslikana je u ovome dijelu Bejruta.

Libanonski ZAMP puno je skuplji od hrvatskog

Toga se nisam nagledao tijekom moga prošlog bejrutskoga boravka zbog umora nakon cjelodnevnih tabananja gradom, ali i zbog pozicije mog smještaja u dijelu grada koji se ne odaje večernjim (niti bilo kakvim drugim) pijankama.

Privučen odličnom glazbom dvojice izvođača, koji pjevaju na francuskom, ulazim u birtiju i naručujem čašu domaćeg vina. Bijelog. Konobar otvara rashlađenu butelju, teatralno toči i pruža mi čašu uz račun od gotovo stotinu kuna, objašnjavajući da mi uz prvo piće mora obračunati i naknadu od 40 kuna za maloprije spomenute glazbenike. Sva sljedeća pića su oslobođena davanja za lokalni ZAMP.

Cijeneći tu brigu za prava izvođača nastavio sam uživati u zvucima šansona ponekad obrađenih blues ili nekim drugim štihom, bez potrebe da mahnem konobaru da natoči još jednu. Toče oni, kuhaju i peku za ekipu oko mene, a ja ipak idem stepenicama uz brdo prema sobi i krevetu, koji još od jučer sanjam.

Damir Vujnovac


Tagged: , , , , , , ,