Damir Vujnovac
Uspijevam rano ustati jer me Byblos čeka. Čeka me već sedam tisuća godina.
Prvi fenički grad pričekat će me još koji sat, dok u sklopu stodolarske turističke navlakuše ne posjetim i Jeitu i Harissu. Ta mi dva mjesta nisu na listi želja, no u istom su paketu pa ću ih nekako preživjeti. Kombi će me pokupiti ispred hotela na čijoj terasi doručkujem peciva kupljena u obližnjoj pekari. Sedam malih peciva, od svakog što imaju po jedno, zagrijali su mi u krušnoj peći i sad uživam u okusima sira, špinata, mesa, nekih trava… i pozdravljam Hussama koji trčeći prolazi ovuda, obnovivši u trku svoju zalihu vode u flašici.
U kombiju je još samo jedno mjesto, kraj vozača. Ne uspijevam bolje promotriti šareno kombi-društvo, no čini mi se da sličimo dnevnoj ekskurziji katoličke mladeži. Dobro, nekoliko nas se ne uklapa u mladež, drugih nekoliko u katolike.
Byblos – alfabet
Savršeno nepripremljen za ovaj izlet, na pločniku pred agencijom u kojoj smo stali platiti pozamašan račun, promatram ekipu i pokušavam saznati kamo mi to sve danas idemo. Prvo u neke pećine, nakon toga u svetište majci Božjoj, pa tek onda u tako željenu kolijevku abecede ili alfabeta, kako vam drago. Smiješna mi je sad ona asocijacija s ulaska u kombi. Ipak sam, bar djelomično, bio u pravu.
Oduševljen prvim poučnim informacijama naše vodičice o tome s koje je strane trgovački centar, a s koje kockarnica ili zlatarnica, kroz prozor promatram sjeveroistočna bejrutska predgrađa. Bejrut je tu puno europskiji, ili ako želite – svjetskiji, od npr. Ammana. Gotovo dvomilijunski grad na obali mora ima čak i ovlašteni prodajni salon Lada automobila. Ma, šalim se, nije Lada ono što ga čini svjetskim, već smeće oko čijeg se uništavanja ili pretvaranja u energiju ili neki drugi koristan oblik Libanonci nikako ne mogu dogovoriti. Bučni su u komunikaciji, bila ona verbalna ili ne, bila riječ o smeću ili prirodi, pa otud vjerojatno i ime prvom mjestu koje ćemo danas posjetiti. Jeita (čita se kao ‘Žajita’) je dobila ime od ‘ža-ža’ što bi na nekom jeziku trebalo značiti ‘buka’. OK, kad u pećini vikneš, ta buka neko vrijeme odzvanja pa se u njoj ne viče, ali niti ne fotografira. Mobitele ostavljamo u ormarićima i ulazimo u unutrašnjost brda. Uz dosadna objašnjenja o vapnenačkim stijenama, stalaktitima i stalagmitima (vjerojatno bih znao koji su koji kad bi me bilo briga), čekam da mi pokažu nešto zanimljivo.
Ostaci povijesti u Byblosu
Sa suputnicom do mene komentiram izjavu stare američke Libanonke da govorim engleski kao Nijemac. S Nijemcima svakog radnog dana razgovaram na engleskom, pa znam da to ne zvuči baš tako. Gospođa se nakon stotinjak godina izbivanja iz domovine vratila vidjeti mjesta iz mladosti, maltretirajući usput sve suputnike. Meksikanca i mene svojim novim ajfonom, više nas odjednom svojim strahom od vožnje skijaškom gondolom, a sve svojim prisjećanjem arapskog jezika i posjedovanjem libanonske osobne iskaznice. Suputnica zna nešto o Nijemcima jer živi tamo. Upoznajemo se usred pećine. Simona iz Maribora živi u Hamburgu. S bivšom rukometašicom, a sad kemičarkom, vježbam slovenski jezik, smijemo se pećinskom poznanstvu i divimo uistinu impresivnoj prirodi u utrobi planine. Ogromnu ‘prostoriju’ tog gotovo osam kilometara dugog gornjeg dijela špilje i kanjon, što se stotinu metara duboko pod nogama spušta prema središtu zemlje, uistinu nisam očekivao. Nisam očekivao ni ulazak u donji dio tog prirodnog fenomena. Taman kad sam htio prokomentirati da im fali čovječja ribica, ukrcali su nas u čamce i provozali rijekom ponornicom. E, time su mi začepili čangrizavu gubicu. Života u njihovom podzemlju nema, barem ne u obliku koji mi poznajemo u našim jamama, grotama i kako ih već sve zovemo, no iskustvo plovidbe ponornicom unutar planinske špilje onemogućilo je sve moje potencijalne primjedbe. Krišom sam ruku umočio u bistru hladnu rječicu i, protrljavši njome drugu ruku, pomirisao je. Šveđanina s dugim nogama što mi je sjedio nasuprot interesiralo je na što voda miriši? Na željezo, rekao sam. Uistinu, mirisala je na željezo, kao i kamen u crvenoj stijeni usred jordanske pustinje Wadi Rum. Divota prirode, dvadesetak kilometara udaljena od Bejruta.
Kažu da Harissa dolazi od ‘al-hares’, a to bi bio ‘onaj koji brine’. Maronitska crkva je na vrhu brda podigla marijansko svetište i Marijinu statuu u slavu njezina ukazanja u francuskom Lourdesu. Danas u Vatikanu Majku Terezu proglašavaju svetom pa očekuju i ovdje gužvu. Kažu da Terezu Libanonci vole zbog njezina zauzimanja za djecu i izbjeglice, bez obzira odakle i koje vjere bili. Neki stavljaju i puno upitnika između njezine misije olakšavanja patnji umirućih samo pažnjom i molitvom te njezina vlastitog liječenja u najboljim svjetskim bolnicama zapadnjačke (farmaceutske) medicine. Muslimani, navodno, također dolaze u ovo svetište priznajući Mariju kao osobu koja povezuje kršćanstvo i islam, pa je i dan kad se Mariju slavi u Libanonu svima praznik. Moram priznati da Marija s vrha planine ima prekrasan pogled na Mediteran i gradove na njegovoj obali.
S vrha se do same morske obale spuštamo žičarom, malim gondolama kakve je moguće naći na skijalištima s dugom tradicijom. Gospođa Libanonka ovaj put ne sjedi u istoj i vjerojatno nekome drugom pije živce slamčicom. Izgondole virimo ljudima u dnevne boravke stambenih zgrada kraj kojih prolazimo, ali vidimo i trkaće automobile libanonskog relija što je upravo u tijeku.
Ribarski brod u luci
Jbail (Žbeil) ili Byblos, grad je koji i danas živi. U njemu je prije otprilike tri tisuće godina ustanovljen red kojim se slova slažu – alfabet ili abeceda. Grad u kojem crkva i džamija nemaju problema stajati jedna nedaleko druge, ugošćava studente, znanstvenike i putnike već tisućama godina. Tvrđava iz križarskih ratova, s temeljima od asuanskog granita, i dalje stabilno stoji uz iskopine iz rimskih, grčkih, feničkih… vremena. Ribari su u luku već vratili barke s pučine, mreže su spremne za novo ribarenje, vjetar svojom snagom kida zastavu na vrhu tvrđave i donosi topli zrak Mediterana. Grad koji je ugošćavao putnike iz Sirije prema Palestini, ali ne tako davno i Marlona Branda i Franka Sinatru, sjaji svojom skromnošću i povijesnim bogatstvom. Fosili nekih davnih riba pronađeni i šest stotina metara nad današnjom površinom mora mnogima daju za pravo vjerovati u ovdašnji Noin potop. Kamene kuće središta grada svojom hladovinom kriju prodavaonice suvenira, knjiga, restorane. Iz kavane dopire zvuk klavira što ga svira čovjek kojem je teško pogledom uloviti prste, a mladenka u sjaju bjeline svoje haljine blista od sreće i zaljubljenog pogleda njezina dragog.
Libanonski specijaliteti
Dobar ručak na povratku u Bejrut vraća me u stvarnost glavnog grada i, uz sve doživljeno, opravdava sve uloženo u ovaj dan. Neočekivana iskustva, mnogo naučenog, novo prijateljstvo… sve to vrijedi ovakvog dana. Frank veli da mu nedostaje onaj saharski raspored kad smo u devet navečer već bili svatko u svojoj vreći za spavanje, umorni od dnevnog landranja uokolo. Obavještava me da je otkrio uzrok hladnoj vodi u mojoj kupaonici. Prekidač automatskog osigurača trebalo je pomaknuti u gornji položaj. Sad ima tople vode čak i u wc školjki. Nakon tri čaše finih libanonskih vina svejedno mi je za toplu vodu. I za spremanje torbe za povratak. Spremit ću se sutra.
