U knjižarsko-galerijskom centru V.B.Z. Fadil Hadžić u Zagrebu u četvrtak, 5. lipnja, u 19 sati, otvara se izložba Duška Šibla. Predgovor katalogu napisala je i izložbu će otvoriti povjesničarka umjetnosti Iva Körbler. Izložba je prodajnog karaktera i traje do 28. lipnja.
Duško Šibl rođen je 1951. godine u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Londonu završava studij slikarstva na Byam Shaw School of Art 1982. godine, a 1986. magistrira na glasovitom Royal College of Art. Šibl od 1982. godine samostalno izlaže i sudjeluje na važnim skupnim izložbama u domovini i Europi.
Iz predgovora katalogu:
Pred nama su po prvi puta serije ranih crteža aktova Duška Šibla, koji bacaju sasvim novo svjetlo na tumačenje stilsko-morfološke geneze ove umjetničke poetike. To nisu klasične studije i skice aktova u kojima se usavršava crtačka vještina i elementi stila, već autentična i stilski samosvojna, potpuno dorađena intimistička naracija unutar koje možemo razlikovati dvije skupine crteža. Najraniji su crno-bijeli crteži koje karakteriziraju snažna sjenčanja pomoću kojih umjetnik stvara volumen, s naglašenim crno-bijelim kontrastima. Na nekim ćemo crtežima i skicama osjetiti antičko-helenističke uzore u tretiranju plasticiteta pojedinih anatomskih detalja ili glave i lica, ali i eho postkubističkih razlaganja (Léger) te plasticističkog sjenčanja oblikâ (Tamara de Lempicka). U tim ranim crtežima Duško Šibl ne inzistira na srazovima simultanih krivulja kontura tijela, već je dinamizam jasno podređen plasticitetu, dočaravanju fino oblikovanih mišića, odnosno, jedre tjelesnosti koja je povezana s mladošću. Boja kao povremeni akcent potencira dramatičnost i emotivnost prizora ili je na tijelo nanesena kao označitelj pokreta i energije intimnog zagrljaja. Figuracija još nije u potpunosti napuštena, i u odabranim će se crtežima precizno moći pratiti postepeni prijelaz prema redukciji detalja i umjetnikovom današnjem rukopisu.
Bez obzira hoće li nas duboko intimni zagrljaji tijelâ u početku asocirati na Matisseove crteže za Mallarméovu poemu Poslijepodne jednog fauna ili na Ingresove odaliske, žensko će tijelo u kasnijim serijama crteža biti zamijenjeno androginim oblicima, vrlo često jednako radikalno kao i muška tijela. Sve će se dosljednije javljati težnja irealnome, uz perspektivne i anatomske nepravilnosti koje umjetnik koristi kao vlastiti manifest, svjesno estetsko sredstvo. Ti će nas dramatski, grozničavi zagrljaji ljubavnikâ vratiti na ishodišta manirstičkih traktata po kojima ljepota mora biti nemilosrdna, zbunjujuća, ostavljati bez daha, biti ‘strašna i slatka’. Gustav René Hocke ističe kako se petrarkistički platonizam u manirizmu pretvara u panseksualnost, u erotičke slike i predodžbe koje postaju dvosmislene, izazovne, homoerotičke, a slike i stihovi puni su emblema erotičke višeznačnosti. Šiblova specifična sinteza dvaju spolova ili tajanstveni androgini karakter aktova oznaka je dubokog metafizičkog emblema (Hocke) koji je jednako tako bio prisutan u 16. i 17. stoljeću, ali i u umjetnosti prve polovice 20. stoljeća, od postkubizma do nadrealizma, a ništa manje nije odsutan niti danas. Taj zapravo drevni kozmički princip govori o poklapanju muškog i ženskog, o isprepletenosti i relativnosti muškog i ženskog tijela i muške i ženske duše. Ne samo da se, prema Jungu, u vrlo muževnom macho muškarcu krije meka i nježna ženska anima, već i iznimno ženstvene žene često imaju snažni muški karakter i aktivnu, pokretačku energiju. Upravo u tom kontekstu moramo očitavati Šiblov na prvi pogled artificijelan, visoko stilizirani crtež: kao najviši i najčišći susret muškog i ženskog pola i principa, duboke pokretačke snage ljubavi i transformacijâ koje kroz nju doživljavamo ako nam se zaista dogodi.
Iva Körbler
