Prva autorizirana biografija Bijelog dugmeta

Prva zagrebačka promocija knjige o Bijelom dugmetu ‘Šta bi dao da si na mom mjestu’ Dušana Vesića (Naklada Ljevak, 2014.), održana je u utorak 17. veljače (20 sati) u The Klubu.

O samom bendu i njihovoj glazbi, vremenu u kojem su postojali i uspostavljali nove reference, ustoličili pojam profesije rock muzičar, o popularnosti ogromnih razmjera i neponovljivom fenomenu pričali su glazbeni kritičar Ante Perković, redatelj serije ‘Crno bijeli svijet’ Goran Kulenović, glumac Slaven Knezović, urednik Nenad Rizvanović i autor Dušan Vesić. U glazbenom dijelu promocije sudjelovali su Slavko Nedić i grupa RiM, Dragomir Herendić Dragianni i Alen Islamović, zadnji pjevač Bijelog dugmeta.

Bijelo dugme-Šta bi dao da si na mom mjestuBijelo dugme je najvažnija pojava u kulturi Jugoslavije u posljednjoj četvrtini dvadesetog stoljeća. U jednoj socijalističkoj kulturi koja je stidljivo tražila svoj put izvan zadanih okvira vrijednosti, bili su pojava upravo prevratnog značaja. Promovirali su neophodnost talenta, nužnost autentičnosti, važnost stava, potrebu za potpunom posvećenošću, visok profesionalni nivo i moderno pakiranje.

Zaokružili su rock kulturu i definirali tinejdžere kao organiziranu kategoriju. Izborili su se za slobodu ukusa, dotad nezamislivu u socijalističkom uređenju. Bili su jedna od rijetkih kapitalističkih tvorevina u Jugoslaviji i najbolja reklama njezinim slobodama. Kod njih je bilo baš svega što krasi velike rock biografije: velikih brojeva, euforije obožavateljica, svih poroka, neobjašnjivih okolnosti i tragičnih smrti. Smatra se da su jedini u Jugoslaviji zaradili ozbiljan novac od rock muzike. Postavili su standarde u industriji zabave i neprekidno ih pomicali naprijed. Ispunili su sve snove jugoslavenske scene – osim jednog: nisu stali na svjetsku pozornicu ravnopravno s najvećim zvijezdama tog vremena. Bijelo dugme je jedini dokaz da je klasična rock’n’roll karijera izvan engleskog jezika uopće moguća.

Dušan Vesić je rođen 27. listopada 1959. godine u Beogradu. Kao klinac želio je biti vozač tramvaja. Taj plan je propao kobnog lipanjskog dana 1972. godine u Tučepima, kad je budžet za sladoled svjesno potrošio na ulaznicu za koncert grupe Pro arte, i od tada je muzika sva njegova fascinacija. Nakon jedne (ne)sportske povrede koja ga je zauvijek odvojila od sviranja bubnjeva, malo je studirao povijest, a onda se posvetio izučavanju fenomena jugoslavenske popularne muzike. To je radio na razne načine: puštao je hitove na školskim predstavama (u čemu uopće nije bio loš), pisao (odlične) intervjue za Zdravo!„ Rock, Pop Rock, Itd, Ćao i razne druge medije, povremeno sam sebi bio fotoreporter (to je naročito volio), jednako neuspješno kao i drugi ogledao se kao rock-kritičar (Politika, Duga, Jež, Džuboks), u jednom trenutku prirodno postao urednik za domaću scenu (Rock, Pop Rock), pjevao prateće vokale na pločama (Krvna grupa, Plavi orkestar), radio kao trgovački putnik (prodavao je Hanku Paldum i Vatreni poljubac za Sarajevo disk), jedno vrijeme bio izvršni producent i menadžer (Marine Perazić), muzički producent (Instant Karme), organizator rock koncerata (Pop Rock izbor 1989. i 1990), manipulant medijima (Bijelo dugme i Bajaga), član šire porodice Bijelog dugmeta (što je nepokolebljivo ostao i u najtežim trenucima) i direktor festivala zabavne muzike ‘Beogradski šlager – Menadžer’ (tu je s ponosom pomogao jednu generaciju pristojnih muzičara). Pokušao je da ostavi nekog traga u diskografiji (6CD-box set ‘Sedamdesete’ za Croatia Records). Na kraju se posvetio izradi dokumentarnih emisija u vlastitoj produkciji (sad već kultna TV-serija ‘Rockovnik’ u 40 epizoda), serija i film ‘EKV – Kao da je bilo nekad’, dva TV-filma o Bajagi i svašta drugo). Živi u Beogradu i Puli. Napisao je dvije knjige o Bijelom dugmetu.

Bilješka autora

Ne znam da li ću ovom knjigom uspjeti postaviti Bijelo dugme tamo gdje bi bilo najbliže njegovom stvarnom mjestu, ali moram pokušati. Nekome tko ne zna što je Bijelo dugme, teško je danas objasniti. Ali, znam da će sutra biti samo još teže.

Alen Islamović, Dušan Vesić, Ante Perković i Nenad RizvanovićI, to moram napraviti ja. Prvo, moje okruženje mi to neprekidno spočitava. Drugo, pojavljuju se razne biografije i autobiografije iz kojih bi se moglo zaključiti da Bijelo dugme nije ni postojalo. Treće, shvatio sam u jednom času kako imam tu obavezu prije svega prema sebi. Naime, dobio sam knjigu Amira Misirlića ‘Bijelo dugme’. Brzo se moja radoznalost da nešto naučim razvila u stanje užasa. Ta nevjerojatna osoba napravila je knjigu od mojih starih radova (oko 93 posto mojih citata plus sve greške koje sam usput slučajno ili namjerno napravio) – a da me ama baš nigdje nije spomenula. To me je konačno iznerviralo.
Još prije nego što sam kroz novinarstvo ušao u rock’n’roll, najradije sam pratio događanja oko Bijelog dugmeta. Nisam bio njihov obožavatelj, kako se misli, bio sam – kao većina Beograđana mog vremena – obožavatelj grupe Time. Ali, bio sam, mislim, dovoljno inteligentan da ne propustim takav fenomen. Poslije je išlo samo po sebi. Kad sam, jednog dana, na svoj način, postao dio fenomena, postao sam i obožavatelj. I danas sam ponosan na to. Mada su me neki ljudi tada mrzili zbog toga. Isto kao što me mrze i danas. Ali, mogu me samo mrziti.
Na kraju, bio sam se prilično zbližio s nekima iz Bijelog dugmeta. Kad smo jednog dana podvukli crtu, niti sam ja u tom poslu imao boljih prijatelja od njih, niti su oni imali boljeg prijatelja od mene. Niti će netko drugi više brinuti o njihovoj slavi nego ja.
Konačno, znači, imam i obavezu prema njima.
Evo ga, dakle, udžbenik Bijelog dugmeta. Onako je bilo kako ovdje piše da je bilo. Neke stvari sam, naravno, prešutio, ali nisam ništa slagao. Namjerno potenciram ovo o laganju zato što sve češće čitam kako ljudi  lažu. Kao da su ozbiljne historijske biografije samo statusi na facebooku.
Dugujem, dakle, zahvalnost nekim ljudima. Najprije, Ivanu Ivačkoviću – on me je konačno uvjerio. Zoran Ivanišević mi je nabavio literaturu koja mi je bila potrebna, a njegova žena Veca pravila mi je palačinke uvijek kad bih posustao. Nataša i Zorica Andonovski su dale osnovnu logistiku. Marina Štembergar, Marinela Domančić, Kristina Bota i Vedrana Stojan pomogle su kad je bilo najvažnije. Ivana Hrga-Griggs je dala neophodnu energiju. Sandra Rančić je dala najviše što je mogla. Đorđe Matić je uložio vrijeme, znanje i mnogo ljubavi.
Pomogli su još, svatko na svoj način: Goran Bregović, Željko Bebek, Mustafa Kurtalić, Zoran Redžić, Sanda Ristovski, Gordana Ivandić, Raka Marić, Jadranko Stanković, Dragan S. Stefanović, Luciano Paganotto, Ismet Arnautalić Nuno, Siniša Škarica, Želimir Babogredac, Nikolina Mazalin, Miro Tabak, Veljko Despot, Duško Stefanović, Renato Tonković, Dževad Hadžić, Jadranka Janković-Nešić, Marica Vidušić-Vrdoljak, Veroljub Miletić, Aleksandar Ilić, Nebojša Mitrović, Usref Osmanović Rulja, Branislav Mirković Mara, Nenad Rizvanović, Želimir Altarac Čičak, Milomir Mićo Erac, Dean Clea Brkić, Risto Pištalo, Miroslav Rudnjanin, Zvonimir Krstulović.
Zahvaljujem svim autorima fotografija koji su dopustili da objavim njihove radove. Mada sam dao sve od sebe, s nekima od njih nisam uspio stupiti u kontakt. Neki su u međuvremenu umrli. Nekima se nije dalo potpisati na poleđini fotografije pa će ostati anonimni. Ako se netko negdje prepozna, neka se svakako javi – da ga imenujemo makar u sljedećem izdanju.
Hvala, još jednom, svima. Vjerujem da neće požaliti.
U Beogradu, srpnja 2014.

Dušan Vesić


Pročitajte još: Bijelo dugme: Box set deluxe , Bijelo dugme – 40 godina , Bregović na svjetskoj turneji s Alenom Islamovićem


 

Tagged: , , , , , , , , , , , , , , , , , ,