Rafting: Bosno moja, Uno mila…

20 kolovoza, 2017

Prva četiri dana proteklog tjedna bio sam, na poziv Nacionalnoga parka (NP) Una, njihov gost u Bihaću. U tom gradu sam posljednji put bio koju godinu pred rat i sada vidim da se nije previše promijenio.Pokoja novoizgrađena džamija, novi hotel Emporium, prevelika zgrada u izgradnji jednog osiguravajućeg društva i raskopane, bolje reći, prašnjave ulice.

Objašnjava mi Haris Hadžihajdarević, službenik NP Una i moj domaćin svih dana, da još neko vrijeme moraju trpjeti tu prašinu jer se nakon više desetljeća mijenjaju kanalizacijske i vodovodne cijevi, a polažu se i nove teleoperaterske. Uskoro će se završiti i dugoočekivani kolektor. Smješten sam u starom hotelu Park sa suprugom, a na trećem katu, gdje smo bili, isključivo su arapski turisti. Bihać i NP jako su popularno turističko odredište tako da turisti iz arapskih zemalja već u Sarajevu u zračnoj luci uskaču u kombije i hitaju prema ovoj turističkoj meki. E, sada dolazimo do održivoga rasta. Turista je kao nikada do sada – govori mi direktor NP Una, Amarildo Mulić. To podrazumijeva nove postelje u privatnoj djelatnosti, veće kapacitete restorana i nove ceste unutar nacionalnog parka.

Predivni slapovi u Martin Brodu

Prvoga dana Haris nas je vozio ruskom Ladom do Štrbačkoga buka. A ondje, mada je bio ponedjeljak, već prije podneva vrvi od ljudi svih nacionalnosti i opet mnoštvo arapskoga svijeta prepoznatljivih po odjeći žena. Ovdje, na Buku, susrećemo Zrinku Delić, rođenu Vrbovčanku koja već dva desetljeća živi u Bihaću. Gospođa Delić radi za regionalni ured Adria iz Zagreba WWF-a – Svjetskoga fonda za zaštitu prirode. Upravo u ovo vrijeme kreće se u natječaj s raznim programima koji bi u NP-u omogućili ono najvažnije – financijsku podršku u daljnjem razvoju. Na poučnoj tabli uz drvene stube koje vode u blizinu Buka, čitam ime dječjeg ekologa, pravnika, pisca, novinara Boška Marjanovića (1933.-2003.), velikoga zaljubljenika u Unu čiji je pepeo nakon smrti prosut u rijeku kod Štrbačkog buka. Dobitnik je velike UNESCO-ve ekološke nagrade Globe 500 za rad u udruzi Unski smaragdi, osnovanoj 1985. Marjanović kaže: ‘Unu ne treba čuvati od ljudi, već učiti ljude da čuvaju Unu.’

Ostrovica iznad Kulen Vakufa

Nakon razgledanja veličanstvenog Buka, krenusmo prema Kulen Vakufu. Ovdje se susrećemo s glavnim prioritetom ljudi koji se brinu o NP-u – s cestom. Nužno je proširiti i asfaltirati put od Gorjevaca preko Buka do Orašca u dužini od 22 kilometra. Taj novi, budući put značit će i mogućnost zarade od turizma u selima kroz koja prolazi. Voće, med i sir mogli smo vidjeti ponuđene uz usku prašnjavu cestu. U budućnosti bit će i onih koji će nuditi noćenje na seoskim gospodarstvima. Objašnjava nam Haris vrlo opširno lokacije kroz koje prolazimo. Tamo je dvorac Havala, a evo nas za koju minutu na vrhu kojim dominira Ostrovica, pretpovijesna gradina na kojoj je u 15. stoljeću izgrađena utvrda. Tu je od Karlovačkoga mira 1699. godine stolovala ostrovička kapetanija. S Ostrovice se kao na dlanu vidi dolina rijeke Une i mjesto u koje silazimo – Kulen Vakuf.

Restoran Una u Kulen Vakufu

Ulazimo u restoran Una, u vlasništvu Emine Minke Mašinović, koja posao vodi zajedno s dva sina jer joj je muž poginuo u ratu. Ovdje sam prvi put u životu kušao kiselu juhu tarhanu (okus joj daju sitni komadići kiselog tijesta priređenog još prije tri tjedna), buredžike od sira, mesa i zelja, teleće ražnjići u saftu, tufahije…

Prava gozba i sve pohvale gospođi Minki koja je preuzela kuhinju. Sva su jela bila ukusna, a mene su se posebno dojmile male buredžike. Put nas vodi dalje prema Martin Brodu.

Zastajemo češće no što smo mislili jer Haris ne može proći kraj odbačene boce ili papira, a da ih ne pokupi. I tako tijekom četiri dana. Kada bi se birali kandidati za najekologa Haris bi bio moj izbor.

U Martin Brodu, na još jednom ulazu u NP dočekuje nas Mitra Marčeta, beskompromisna čuvarica ulaza u posjetiteljsku zonu. 2016. godine NP je u području Štrbačkog buka i Martin Broda s kupljenim ulaznicama posjetilo oko 65.000 posjetitelja (ovdje se ubrajaju i ribiči, kajakaši i raftingaši) na otprilike 20 % površine parka. Procjenjuje se da je već prošle godine bilo i 100.000 posjetitelja, a ove će godine, prema dosadašnjim rezultatima, to biti broj prodanih ulaznica… Slatke brige za Mulića i njegove djelatnike, pa zato i jesu potrebne šire ceste, velika uređena parkirališta, posebno kod Štrbačkog buka.

Ulaz u Nacionalni park od Orašca

Hotel Una-C u Martin Brodu

Ovdje posjećujem hotel-restoran Una C u vlasništvu Veljka Babića. Pripovijeda mi gazda da je ta nekadašnja općinska zgrada, preuređena u hotel još za socijalizma, ugostila Edvarda Kardelja (kažu da je ovdje pisao dijelove Ustava SFRJ iz 1974.), srpskog patrijarha Pavla i bivšeg hrvatskog predsjednika Stipu Mesića. Sjedimo u dvorištu ovog povijesnog hotela uz ponudu domaće base i pršuta, a morali smo testirati i sve tri vrste rakije: drenovaču, krušku i dunju. Jest bilo vruće, no tko bi odolio, a za osvježene Babić nudi i hrvatsku graševinu, koja je i inače svugdje u ponudi bihaćkoga kraja. Završno te večeri još ćevapi u Riveru u središtu Bihaća uz Unu.

Utorak je posvećen raftingu. Vozimo se iz mjesta Golubić, sjedišta RC Una – Kiro raftinga u vlasništvu Mersada Ćoralića Kire, nekadašnjeg reprezentativca Jugoslavije u kajaku, do Štrbačkoga buka. Vozač kombija Izet Ujagić i ja kratimo vrijeme razgovarajući o ribi. Kaže Izet, inače strastveni ribolovac, da u rijeci obitavaju lipljen, mladica, klen i škobalj te osim domaće pastrve i kalifornijska koja radi veliku štetu – netko ju je ne baš pametan prije više desetljeća ubacio u rijeku. Osim na žaru, ribu priređuju mariniranu, kao okruglice, fiš, pa čak i kao šniclu.

Mersad Ćoralić, vlasnik Kiro raftinga

Evo nas na točki polaska. U posadi smo skiper Emir, dvoje bosanskih Slovenaca, Merima i Elvir, dvoje mladih Nijemaca i ja. Oblačimo odijela i krećemo na zagrijavanje od nekoliko stotina metara do točke polaska. Ja sam u srednjem redu. Potom nas Emir iskrcava da propješačimo stotinjak metara (ne možemo preko Štrbačkog buka), a on skače na noge s osamnaestmetarskog vrha. Impresivno! Njegov kolega zatim spušta čamac, mi se ukrcavamo i krećemo. Rijeka je ove godine niska, ali to ne znači da brzaca nema. Naprotiv. I više ih je, jer bi ih veća voda jednostavno prekrila. Vozimo se otprilike sredinom rijeke, lijevo je hrvatska obala, a desno Bosna. Jedan od planova direktora Mulića jest povezivanje Plitvičkih jezera, sjevernoga Velebita, pa i izvora rijeke Une u Hrvatskoj i NP Una kao zajedničke turističke destinacije.

Stajemo na mjestu gdje se može skakati sa stijena. Od tri visine – tri, pet i osam metara – odabirem srednju. Skok, izranjam, a nešto me guši. Labavo pričvršćeni prsluk pritišće mi grlo. Rješavam. Krećemo dalje. Veslamo, ribu ne vidimo mada je voda bistra. Ali vidimo orlove koji kruže na visini. U jednom trenutku jedan nisko prelijeće s desne na lijevu stranu s vjevericom u kandžama. Pitam Emira, nakon 90 minuta veslanja: ‘Koliko još? Jesmo li na pola?’. ‘Ne, još uvijek nismo, a tek kada dođemo do željezničkog mosta gdje Una napušta obalu Hrvatske i ide samo bosanskim teritorijem, imamo 40-ak minuta do cilja.’ Neki su gladni, a svi žedni. branimo se humorom. Zamišljamo jelo i piće. U tome prednjačimo Bosanci i ja. A kako i ne bismo, on ima restoran u Ljubljani. I tamo ćemo se jednom vidjeti. Još jedno kupanje, treće ukupno i evo nas nakon gotovo četiri sata u Lohovu. Dočekuju me supruga i Haris. Pitam Harisa je li moja supruga bila zabrinuta da neću stići. ‘Možda i je, ali nije pokazivala.’ Hm, tko bi znao što žene misle. Premda sam to znao i prije, sada mogu potvrditi – rafting je prava stvar. Uzbuđenje, neposredan kontakt s vodom i prirodom, brzo sklapanje kontakata kod ljudi koji se nikada prije nisu vidjeli. Jer, nalazite se u krhkom gumenjaku, a iskušenja ne nedostaje.