U Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu uz brojne uzvanike i ljubitelje umjetnosti otvorena je izložba likovne, video i filmske umjetnice Renate Poljak – ‘Pjesme za naše more’.
Riječ je o multidisciplinarnom umjetničkom projektu koji iako u svojoj srži nosi ekološku ideju, ipak odudara od aktivizma i ne sadrži doslovne ekološke poruke. Temi se naime prilazi iz poetičnog i utopijskog rakursa, pri čemu umjetnica elaborira ideju da more možemo izliječiti ili barem ‘odobrovoljiti’ podižući ga na razinu bića bližeg nama.
Projekt nema čistu narativnu osnovu ili slijed jer ne teži jasnoj naraciji, već se ekološka tema tretira globalno i na energetskoj razini, a sama se izložba sastoji iz dva dijela. Na projekciji meditativnog sadržaja postavljenoj u sredinu Galerije Bačva, vidimo fascinantne snimke planktona i sićušnih podvodih stvorenja koje je snimio dvanaestogodišnji dječak Vanja Cetinić Koča, dok je na polukružnom zidu galerije projekcija čiji su glavni protagonisti Amira Medunjanin te Alen i Nenad Sinkauz. Iznimni glazbenici stvaraju novu pjesmu za naše more, za koju je tekst napisala pjesnikinja Monika Herceg. Glazbenici snimaju u praznoj dvorani podcrtavajući glas te prazninu prostora i mraka u kojoj isti odzvanja podsjećajući nas na crninu morskog bezdana.
‘Ova je izložba nada, vizija bolje budućnosti, gdje je moguće spasiti more, prirodu. Istovremeno, riječ je o nevjerojatnoj sinergiji različitih umjetničkih izričaja, koje je sve idejom i talentom spojila Renata Poljak, kako bi pokazali snagu i mogućnosti kreativnosti u kreiranju sutrašnjice. Renata hrabro postavlja pitanje: što ako možemo stvoriti bolji svijet, izliječiti more ako ispričamo nanovo priču o njemu? Na kraju krajeva, cijelo je čovječanstvo povijest pričanja priča. Cijela naša civilizacija. Glas Amire Medunjanin uz glazbenu pratnju Alena i Nenada Sinkauza meandrira kroz taj san, a lakoća i uvjerljivost glazbene interpretacije silovito ponire u naša osjetila i jasno nam je – ova priča ne može biti drugo nego istinita. I mi im bespogovorno vjerujemo’, o izložbi je rekla Monika Herceg.
U svom novom radu umjetnica predlaže izmjenu starih mitova i pisanje novih u kojima će more biti glavni kreator i stvoritelj života, a budući da su Renatin umjetnički rad i život također obilježeni konstrukcijom identiteta, nacionalnosti i slobode, ovaj projekt sažima sve te motive, ali u pročišćenoj formi koja na posjetitelje djeluje na apstraktnoj i intuitivnoj razini.
O samom postavu i odabiru lokacije na kojoj predstavlja svoj projekt Renata Poljak ističe: ‘Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma svojom poviješću i značenjem za mene predstavlja jedan od najzanimljivijih prostora za izlaganje u Zagrebu. Taj po mnogočemu specifičan prostor zbog svog okruglog tlocrta, a time i oblih zidova i visine preko 10 metara predstavlja veliki izazov u smislu postavljanja elemenata izložbe, ali upravo sam taj segment iskoristila kako bih podcrtala ideju izložbe. U sredini okruglog prostora leži okrugla projekcija meditativnog sadržaja dok je na zidu trokanalna, blago zaobljena, video instalacija. Oblik prostora u sinergiji s projekcijom podcrtava ideju beskraja i prožimanja daleke prošlosti i špekulativne budućnosti koja leži u srcu ideje.’
M. R. / Foto: Juraj Vuglač
