Splitske glazbene legende na poštanskim markama

Hrvatska pošta pušta u optjecaj nove prigodne poštanske marke iz serije ‘Hrvatska glazba’. Motivi na markama prikazuju reprodukcije najpoznatijih izdanja gramofonskih ploča Dine Dvornika, Olivera Dragojevića i Tome Bebića.Autori prigodnih poštanskih maraka su Ivana Vučić i Tomislav Jurica Kaćunić, dizajneri iz Zagreba. Nominalna vrijednost marke jednaka je za svaki motiv i iznosi 10 kuna. Marke su otisnute u nakladi od 100.000 primjeraka po motivu od čega je 1000 arčića u pripadajućim numeriranim etuijima. Prigodne marke otisnute su u arčićima s četiri samoljepljive marke, a Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC). Okrugli arčići imitiraju gramofonsku ploču.

Dino Dvornik

Glazbena ostavština Dine Dvornika (1964.-2008.), baš kao i njegov privatni i estradni život, koji su se trajno prepletali, svjedoče o golemom talentu i eruptivnoj glazbi u kojoj je, bez obzira na razmjere nadahnuća, u osnovi uvijek bio furiozni ritam i strast. Bilo je to očito još kada je 1989. objavio album prvijenac koji je dao megahit ‘Zašto praviš slona od mene’, jedan od najvećih ali i najboljih hitova s konca osamdesetih. Dino je njime oglasio da funk nije ni tinejdžerska infekcija ni pomodna trendovska ‘fora”, nego čista i nepatvorena strast. Pokazali su to i sljedeći projekti poput albuma Kreativni nered, objavljenog godinu poslije, s iznimnim skladbama poput ‘Udri jače manijače’, koja je u samom vrhu hrvatske pjesmarice devedesetih.
Ako su ratne godine i drastično kresanje negdašnjeg tržišta Dini uskratili goleme naklade i rasprodane turneje, posve sigurno nisu utjecali na njegovu kreativnost. Na albumu ‘Priroda i društvo’ objavljenom 1993. zakoračio je prema ozbiljnijim temama, ali i pokazao da je podjednako sposoban sklopiti bezgrješne R’n’B-pop stilizacije te uspješno i pionirski eksperimentirati s, na albumu gotovo sveprisutnim, techno/house ritmovima. U vrijeme dok se domaća scena priklanjala danceu, 1995. objavljuje ‘Afriku’, jedan od najboljih, ali i najutjecajnijih brojeva hrvatske glazbe u devedesetima, a dvije godine poslije i izniman album ‘Enfant Terrible’. Na tragu funka ostao je sve do kraja i albuma ‘Pandorina kutija’, koji je objavljen posthumno neposredno nakon preranog odlaska hrvatskog neokrunjenog ‘kralja funka’.

Oliver Dragojević

Oliver Dragojević (1947.-2018.) pjevač je koji je, baš poput Franka Sinatre, zaslužio da ga zovu ‘The Voice’ odnosno ‘Glas’. Znan i kao ‘kozmički Dalmatinac’, otac, sin i duh sveti dalmatinske pjesme i ‘južnjačke utjehe’, koju je odavno patentirao svojom emocionalnom vokalnom ‘rašpom’, Oliver je sigurno bio i najbolji pjevač među glazbenicima i najbolji glazbenik među pjevačima. Multiinstrumentalist i odličan klavijaturist u dugogodišnjoj karijeri prošao je put od rocka i popa do zabavne glazbe i jazzy stilizacija. Davši najprije i glas i dušu brojnim vječnim melodijama Splitskoga festivala iz pera Zdenka Runjića, u devedesetima je otvorio s ‘Cesaricom’ novo lukrativno razdoblje i karijeru suradnjom s mnogim mladim skladateljima.
Dok je u sedamdesetima i osamdesetima bio kultni ‘dalmatinski pjevač’ s himničnim i antologijskim skladbama poput ‘Galeba’, ‘Malinkonije’, ‘Oprosti mi pape’, ‘Skalinade’, ‘Karoce’, ‘Ništa nova’, ‘Stine’ i drugih, a dometom kudikamo većim od regionalnih granica, u devedesetima i novom mileniju postao je najveća i najblistavija zvijezda (ne samo) hrvatske scene. Štoviše, velikim baladama tipičnim za opus u dvijetisućitima davao je neponovljiv emocionalni timbar surađujući uspješno sa skladateljima i glazbenicima iz drugih žanrovskih niša koje je, baš kao i Raya Charlesa, Wondera ili Cocciantea, doživljavao kao braću po istoj strasti, nadahnuću i glazbenim sklonostima. Rezultat su skladbe koje, predstavljene i na najvažnijim svjetskim koncertnim adresama, čine veliko finale blistave karijere pjevača (i glazbenika) koji je nepodnošljivom lakoćom talenta i muzikalnosti ostavio vječne melodije za ‘do kraja vrimena’. Kao epitaf i kao testament.

Toma Bebić

Toma Bebić (1939.-1990.), aforističar, razbarušeni pjesnik, kozer, tvrdoglavi zagovaratelj baš svake alternative, čak i autor slikovnica i knjiga uvrnutih aforizama, postao je još za života legenda. Doduše, za njim je nakon prerane smrti ostao nevelik diskografski opus, no utjecaj njegovih ključnih skladbi bio je znatno, znatno veći. Ništa čudnog jer Toma i njegove najpoznatije skladbe poput ‘Kalete’, ‘Nevere’, ‘Oya Noya’, ‘Smoči svoj…’, ‘Ča smo na ovome svitu’, ‘Leute moj’, ‘Marčeline’ i drugih postale su gotovo himne i tradicionalista i pristaša festivalske alternative sa splitskih Prokurativa. Nažalost, dijelom zbog vlastita nehaja, a dijelom pak plaćajući danak ‘provincijalnosti’, Tomin je diskografski opus uglavnom slabiji i od vrijednosti samih pjesama i iznimnih koncertnih izvedba.
Njegove skladbe bile su mahom ‘dalmatinske šansone’ s osebujnim posvetama zavičaju, ali prije i poslije svega govorile su o svakodnevnim situacijama i ‘malim ljudima’, marginalcima s kojima se kao boem i anarhist najbolje slagao. Otpjevane hrapavim i sugestivnim glasom, bljesnule su na albumu ‘Oya Noya’ 1980., s kantautorskim zgoditcima ‘Nevera’, ‘Leute moj’, ‘Marčelina’, ‘Tu-tu auto, vrag ti piz… odnija’, ‘Za moj raj pitajte mene’… potvrđujući Bebićevu ulogu estradnog enfant terriblea u apsolutnom otklonu od konfekcije tadašnje splitsko-festivalske šlageristike. Trajno zanimljiv kao ‘razbarušeni’ fenomen ‘splićanistike’ i osebujan šansonijer, Toma je bio i ostao kultna figura ne samo splitske nego i hrvatske glazbene scene.

H. P.


Tagged: , , , , , , , ,