Knjigom ‘Svijet bez katarze’ Tvrtko Jakovina prosvjetiteljski podsjeća našu javnost da je svijet jedan.
Putuje Jakovina od meksičkog Veracruza, preko Konga i Alžira, do Kašmira, vraća se u Latinsku Ameriku, u Honduras, Peru, na Kubu, ne može zaobići Europu i bavi se Masarykom, slobodnim zidarima, ali i Prvim svjetskim ratom, Oktobarskom revolucijom, Tršćanskom krizom, neizostavnom Njemačkom i Rusijom i, čak i kada se njome izravno ne bavi, u taj kontekst stavlja Hrvatsku. Pritom dokida autističnu, provincijalnu dihotomiju između ‘nas’ i ‘bijelog svijeta’.
U ‘Svijetu bez katarze’ Tvrtka Jakovine, Hrvatska je njegov dio kada Vlaho Bukovac boravi u Parizu, dok hrvatski vojnici ginu u Velikom ratu, kad Nixon posjećuje Zagreb 1970., ali i kada nalikuje na Angolui i Filipinimea, ili kada jedan ljekarnik iz Vrbovca prati cara Maksimilijana u Meksiko. Svjetska je povijest triler i horror u kojem se tjeskobe i nade smjenjuju u dugoj amplitudi, priča bez raspleta koja nam trajno uskraćuje katarzu. Možda je tako i bolje jer je povijesno iskustvo pokazalo da je svaka, pa i dobronamjerna težnja konačnom i spasonosnom raspletu završila tragično. Ostaje nam zato kvalitetna historiografija kakav je Jakovinin ‘Svijet bez katarze’ jer je smiona spoznaja stvarnosti posljednja crta obrane ljudskog dostojanstva.
F. R.
