U ponedjeljak, 3. rujna (20 sati) u zagrebačkoj Laubi – kući za ljude i umjetnost održat će se otvorenje izložbe Tene Letice Tkalčević ‘Bilo jednom u papiru…’. Papercutting, ili jian zhi, je tradicionalna kineska tehnika rezanja slika iz papira pomoću škarica ili specijalnih nožića. Žene, koje su se u prošlosti najčešće bavile papercuttingom, bile su okarakterizirane kao vrlo pametne. Papercut se najčešće poklanja kada se ide u goste te se smatralo da domaćinima nosi sreću i čuva kuću od uroka. Danas je papercutting prisutan diljem svijeta u različitim formama, jer se sa svojom selidbom prilagođavao različitim kulturama.
Papercutting, ili jian zhi, je tradicionalna kineska tehnika rezanja slika iz papira pomoću škarica ili specijalnih nožića. Žene, koje su se u prošlosti najčešće bavile papercuttingom, bile su okarakterizirane kao vrlo pametne. Papercut se najčešće poklanja kada se ide u goste te se smatralo da domaćinima nosi sreću i čuva kuću od uroka. Danas je papercutting prisutan diljem svijeta u različitim formama, jer se sa svojom selidbom prilagođavao različitim kulturama.
Paper engineering je konstruiranje trodimenzionalnih ilustracija od papira, a danas se izuzetno cijeni u oglašavanju i animaciji. Omogućava stvaranje čitavih setova, nalik onima u filmskoj industriji, koji se potom koriste za potrebe tiskanih materijala ili kao podloga za stop animacije. Naravno, paper engineering omogućava i slaganje trodimenzionalnih ilustracija, koji imaju samo dekorativnu funkciju. Najzahtjevniji oblik paper engineeringa je svakako pop-up ilustracija – ilustracije koje se pokreću otvaranjem i zatvaranjem knjige. Dok se takve ilustracije danas u najvećoj mjeri koriste za slikovnice, u prošlosti su se one koristile isključivo u znanstvene svrhe – za medicinske atlase, zemljovide…
U svojem radu Tena se koristi papercuttingom i paper engineeringom, a ponekad i kombinacijom tih dviju tehnika. Na izložbi ‘Bilo jednom u papiru…’ prikazuje motive iz bajki koje su za nju neiscrpan izvor inspiracije. Prikazuje različite aspekte priče – nekad pristupajući pozitivnim a nekad negativnim likovima, što rezultira potpuno drugačijim radovima.
‘Bajke su mi zanimljive jer, kao i u životu, uvijek ima dobrih stvari, ali i loših. Jedno bez drugoga ne ide. Ne koristim šarene boje jer ni bajke nisu slatke i šarene, već su najčešće mračne. Trudim se bajke vratiti na njihovu klasičnu verziju. Često biram mračne elemente i likove jer bez njih priča ne bi postojala. Bez vuka, Crvenkapica bi samo otišla posjetiti baku i to bi bilo to.’
L. B.
 
					 
					



