Pitomo mjesto u Vojvodini, Čurug, koje smo obišli zahvaljujući turističkim djelatnicima toga kraja, ima vrlo neobičnu ustanovu – Muzej žrtava racije – o kojem nam je prilikom posjeta, govorio kustos volonter Lazar Kačanski.Naime, početkom 1942. godine počela je racija mađarskih okupacijskih snaga na grupu ljudi koji su se našli na obližnjem salašu. Među njima je bilo komunista, ali i ljudi koji su htjeli izbjeći vojsku. Oni su dijelom ubijeni, ali tada su počele likvidacije na cijelom teritoriju čuruškog i žabaljskog kraja.

Brojke govore o više tisuća ljudi bačenih pod led Tise i u jame, a u tzv. Topalovom magacinu (skladištu) gdje se danas nalazi Muzej žrtava racije ubijeno je oko 500 ljudi. Prije nekoliko godina predsjednici Srbije i Mađarske stavili su na tom mjestu spomen ploču u znak pomirenja nakon što su prošla desetljeća od tragičnih događaja.

Jedan krug po zelenom centru i evo nas do kuće Milivojevih, točnije zanatske proizvodnje slatkiša Bombonice. Na ovome mjestu se s proizvodnjom slatkiša krenulo prije više od stotinu godina. Mijenjale su se generacije a prije 14 godina Mirjana i Negovan su nastavili s proizvodnjom ovih nadaleko poznatih slastica.

Najpoznatiji su svileni bomboni svih boja i oblika, ali rade oni tu i žele, krumpir šećer, ćeten alvu, orasnice i mnoge druge slastice. Slatkiši nastaju na strojevima koji su radili još početkom 20. stoljeća. Sve ručno, s klinovima i rezanjem nožem, s puno pažnje i ljubavi. Proizvode se može naći po određenim dućanima u Novom Sadu i Beogradu, a tradicionalno se najbolje prodaju na sajmovima.

Na putu prema Tihoj Tisi gdje ćemo ručati, vozimo se u pravcu Bačkog Gradišta i stižemo do posljednje vjetrenjače u ovom kraju. Nekada ih je bilo sedam samo u Čurugu. Ova posljednja u vlasništvu je obitelji Stojšin. Zanimljivo je da je prvi puta sagrađena 1834. u Mađarskoj, a onda su 1846. mehanizam i krila lađom prevezeni do Čuruga. Radila je do 1970-ih godina, a danas nije otvorena za posjetitelje jer vlasnici se time ne žele baviti.

Put nas dalje vodi do vinarije Gavre Botića. To je jedina registrirana vinarija u čuruškom kraju. Inače mnogi se ondje bave vinarstvom za vlastite potrebe. Godišnja proizvodnja vinarije je 10.000 litara vina. Botićeva familija se generacijama bavila uzgojem vinove loze, ali tek je Gavro taj nekadašnji hobi digao na profesionalnu razinu. Vinarija puni više vrsta poput rajnskog rizlinga ili frankovke, ali su na tržište odlučili izići s popularnim mješavinama koje jednostavno nazivaju crveno, bijelo i rose, a rade i desertna vina. Bijela kupaža, koja se sastoji od rajnskog rizlinga i chardonnaya, zove se Rozeta, a rose Čingi lingi (koji je dobio ime po čuruškom zvonu) sastoji se 80% od frankovke te cabernet franca i cabernet sauvignona.

Na Bisernom ostrvu, na pjeskovitom i mineralnom zemljištu, Botić je 1991. godine zasadio sortu krokan (porijeklom iz Alžira), koja će poslužiti za desertno vino. Botić je izuzetno ugodno iznenađenje, vinar koji može stati uz bok najboljih vinara iz Sremskih Karlovaca. Napravio je i suvremeni podrum koji ni podzemne vode nisu uspjele srušiti 2010. godine, iako je tada sve bilo poplavljeno. Gavro Botić je čovjek izuzetne energije koji pronalazi vremena i za mnoge druge djelatnosti na salašu – radi voćne rakije, slatko i sl.

I evo nas nakon višesatnog krstarenja Čurugom do mrtvog, 24 kilometra dugačkog, rukavca Tise na čijoj obali je sagrađen izuzetno lijep ugostiteljski objekt Tiha Tisa, koju nazivaju i Riblja čarda. Vlasnica je Slavica Vujkov sa suprugom. Bračni par se bavio raznim proizvodnim djelatnostima: 17 godina pekarstvom, desetak sodarstvom, a onda su prije 13 godina otvorili restoran.

Najvećim dijelom od drveta, opremljen starim namještajem, aparatima poput radijskog, vraća nas svojim izgledom koje desetljeće unatrag. Na policama su proizvodi od prerađenog voća i povrća koje raste na nedalekom Bisernom ostrvu. I u proizvodnji slatkog i kiselog glavna je Slavica, a to znaju i cijene njihovi gosti. Jasno, na meniju kojeg smo uskoro probali najvažnije su bile ribe. Jeli smo riblju čorbu, smuđa, šarana i soma.

Ovdje na rukavcu se godinama pripremaju veslačka i kajakaška reprezentacija Srbije i tada su sportaši njihovi svakodnevni gosti.

Cijela općina, a time i Čurug, u turističkom je razvoju koji je primjetan. Povećavaju se i smještajni kapaciteti. Kada se ubroje i salaši, ovaj kraj ima apsolutno zanimljivu i bogatu turističku ponudu. Provjerite!

Vjekoslav Madunić / Foto: Marija Ćupić

---