Topnički dnevnici: Rajko Dujmić među velikanima

Vijest da će Rajko Dujmić svoj vječni spokoj naći u Aleji velikana na zagrebačkom Mirogoju istodobno me obradovala i rastužila.

Piše: Mustafa Topčagić

Rastužila zato što me opet podsjetila na preranu smrt glazbenog genija, Mozarta hrvatske pop i zabavne glazbe. A obradovala jer će njegova urna biti položena na mjesto gdje objektivno i pripada. S obzirom na obiteljske financijske prilike i besmisleno visoke pogrebne troškove drago mi je da će u svemu sudjelovati Grad Zagreb i Hrvatsko društvo skladatelja.

Rajkova smrt, baš kao i Rajkov život, i dalje uzbuđuju brižnu javnost, pa iz dana u dan otkrivamo njegove stare i nove prijatelje te estradne suborce koji su puni riječi hvale za njegov lik i djelo. Samo do prije par mjeseci nije bilo tako…

Volim koristiti konkretne riječi za objašnjavanje stanja i pojmova, pa mi nije teško reći da su Rajkovi demoni, kako ih eufemistično nazivaju, bili alkohol i droga od kojih se pokušavao izliječiti sve do zadnjeg dana.

Njegove prve hitove kao tinejdžer, punker, rocker nisam slušao, ali dajte pokušajte nekako od njih pobjeći! Puno kasnije kad sam postao glazbeno fleksibilniji i osobno upoznao Rajka Dujmića, bilo mi je lako spojiti njegovu osobnost s pjesmama koje je pisao. Jednostavno, on je bio biće iz nekog drugog svemira. Fizički je bio tu, ali je istovremeno lebdio u svome svijetu melodija. Zato mogu razumjeti njegova lutanja u psihodelične sfere u kojima je lovio note za svoje hitove. A imperativ hita, vraška je stvar! Kad publiku naviknete na to da ih sipate iz rukava, nastaju velika opterećenja koja rijetki mogu izbjeći. On je odolijevao koliko je mogao.

Nekom zgodom u Saloonu

Rajko je bio takav lik da se prema njemu nije mogla držati profesionalna distanca. Sve bi krenulo s klasičnim intervjuom u kojem se, unatoč toliko poznatog, uvijek moglo otkriti i nešto novo. Onda bi se prebacio u neki drugi film i predstavio novi super projekt za koji bi trebao PR i marketinšku podršku. Financijer je bio negdje na obzoru, ali nikako da se pojavi. Sljedeći put već bismo razglabali o tome kako bi bilo dobro da razgovore s njim uobličim u biografsku knjigu, ne skrivajući da je već s nekim drugima također imao slične dogovore… Uglavnom, s njim se nikad nije mogao dogovoriti ozbiljan posao, ali barem je bio beskrajno zabavan, dječački zaigran, pa mu se nije moglo ništa zamjeriti. Jednom me je čak uvjeravao da su mu potpuno nestale sijede vlasi, a preko noći narasla crvena kosa.

Od njega sam čuo razne priče koje zbog delikatnosti nisu bile objavljive. Na primjer, o turneji po DDR-u i razuzdanim istočnim Njemicama kod kojih nije bilo ni stida ni srama, niti bogobojazni, ali ni AIDS-a… Uveseljavao me i pričom kako obožava školjke kamenice i da ih može puno pojesti što se graničilo sa znanstvenom fantastikom. Jednom zgodom, u nekom bistrou kod nas na moru, Goran Bregović mu je za okladu platio preko stotinu kamenica, koje je pojeo tijekom večeri i čudom mu se čudio. Meni je bilo nevjerojatnije da se poznati škrtac Brega dao na toliki trošak.

Rajko je Dujmić bio izrazito drag i blag čovjek tako da naprosto ne mogu razumjeti da je ponekad znao biti fizički grub prema supruzi Snježani. To se nije moglo sakriti od medija, a vjerujem da takve stvari nisu izmišljali niti preuveličavali. Nisam to nikad htio komentirati s njim, a utoliko mi je bilo lakše što je Snježana nalazila način da mu to nekako oprosti.

Od Rajka ćemo se službeno oprostiti 17. kolovoza u Krematoriju na Mirogoju, ali njegove pjesme ostat će i dalje živjeti s nama. A svako podsjećanje na njega, barem kod mene, izmamit će osmijeh i sjetu za nekim vremenima koja se nikad više neće ponoviti…


 

Tagged: , , , ,