Uslijed prekomjernog snježnog granatiranja i fijukanja minusa, prošlog tjedna izostali su Topnički dnevnici, jer se ništa drugo bitno nije događalo. Nadam se da su nedostajali! Situacija na bojnom polju sada je puno življa, jer je iza mene izlet u vinsku meku Kutjevo, na tradicionalno Vincelovo – proslavu blagdana sv. Vinka – zaštitnika vinograda, kojim se označava početak ovogodišnjih radova.
Piše: Mustafa Topčagić
U pozivu novinarima naveden je bogat program, ali ne i glazbena zvijezda večeri u luksuzno uređenom grijanom šatoru na lokaciji Vila Vinkomir. Da je u protokolu pisalo da će druženje uz slavonske delicije biti uz Maju Šuput, ljubazno bih se zahvalio i otišao na neku drugu proslavu tog tipa kakvih je bilo mnogo, pogotovo po Slavoniji. No, za to doznah tek na pola puta u kombi busu Kutjeva d.d., iz kojeg bi bilo nezgodno iskakati nasred slavonske ravnice pri temperaturi od minus deset celzijevaca. Ta pjevačica više priliči zabavljanju konzumenata žuje i balić-kole nego vinoljubaca, ali putem nekako zaboravih na nju, radujući se još jednom posjetu starom dobrom Kutjevačkom podrumu, u kojem se vino njeguje još od 1232. godine.
U Kutjevačkom podrumu (Foto: FAMA)
Tamo nas je dočekao uvijek dobro raspoloženi i nasmijani sommelier Drago Humski te uz duhovite dosjetke i anegdote ponudio friškom Graševinom iz lanjske berbe koja je, lepršava, cvjetna i voćna, baš onakva kakva bi i trebala biti. Preskočio sam neprimjereno hladni Crni pinot 2013, ne želeći kvariti doživljaj, pa sam s oduševljenjem prešao na Graševinu ledene berbe 2009. E, na to vino bi se mogao navući, ali kažu da je, s financijske strane gledano, jeftinije postati ovisnik o heroinu nego o bočicama vina ledene berbe (0,375 l), čija se cijena kreće 500-600 kuna. Kad krene po dobru, nije lako stati. Na izlazu iz podruma naletismo na Ivana Marinclina, glavnog enologa Kutjeva d.d, koji je u pogonu vinarije dovršavao svoj rutinski dio posla možda najboljeg na svijetu – kušanja vina.
Vidjevši da smo pod dojmom ledene berbe, na ledu ispred vinarije, ponudio nam je pravo iznenađenje. Zamolio je kolege da odu do vinarije i natoče bocu Traminca iz ledene berbe, koju su imali prije nekoliko dana. To vino je ustvari tek ocijeđeni sok od grožđa, jer još nije počelo fermentirati, ali okus je fantastičan. Zbog usporedbe, morali smo kušati i Traminac ledene berbe 2015, koji je također nevjerojatan, a na tržištu će se naći tek iduće godine, kad još malo sazre u podrumu. S plasmanom skupih vina ledene berbe, kaže Marinclin, nemaju nikakvih problema, a najveći pojedinačni kupac im je jedan Japanac, koji se javi svakih dva-tri mjeseca i naruči pedesetak boca.
Nije bilo obećanog šarana na rašljama, pa sam pecao kobasice sa slaninom (Foto: Silvija Munda)
Sa slatkastim okusom u ustima sjedamo u kombi bus i vozimo se prema Vili Vinkomir, centralnom mjestu proslave Vincelova, gdje su se okupile stotine uzvanika. Uz vlasnika Kutjeva d.d., Envera Moralića, tu je njegov prijatelj ex-predsjednik Stipe Mesić, kojeg ove godine ne prati delegacija Kineza kao lani, niti svita koju je donedavno imao na raspolaganju. No, u Kutjevu je očito još bitan, jer je nakon posvete vinograda, za što se pobrinuo kutjevački župnik, velečasni Đukić, zajedno s Moralićem i lokalnim dužnosnicima započeo simboličnu rezidbu vinograda.
Iako je upekao minus, atmosfera je bila topla, uz lagane zvuke tamburica, snaše u narodnim nošnjama, momke u uniformama Trenkovih pandura, a dragi gosti pristizali su sa svih strana… Neki su se grijali crnim kuhanim vinom, neki osvježavali friškom graševinom, a većina pogleda bila je usmjerena prema ražnju na kojem se okretao vol. Janjci sa susjednog ražnja nisu bili ni izdaleka tako atraktivni kao golemi papkar koji se lagano okretao na tihoj vatri.
Vol na ražnju (Foto: FAMA)
Cupkanje na minusu dovoljno je dugo potrajalo da smo jedva dočekali vrijeme za ulazak u veliki grijani šator. Za uvodni glazbeni štimung bio je zadužen tamburaški sastav Bekrije, koji su se dobrom svirkom i širokim repertoarom pokazali kao dobar izbor. No, kasnije je slijedio horor u vidu Maje Šuput i njezina pratećeg benda Enjoy. Dobro sam upoznat s nastankom i razvojem te estradne pojavnosti, i ne znam kad bih se mogao naći u prilici (osim ovako nenadane!) da budem osuđen na višesatno slušanje njezine glazbe. Ipak, bio sam iznenađen da ta džuboks pjevačica, odjevena kao porno glumica filmova B produkcije, uopće ne izvodi svoje pjesme (možda i bolje!?) nego samo hitove svojih uspješnih kolega. S vremenom se proslavila kao zabavljačica po svadbama što je, valjda, bila preporuka i za ovu vincelovsku feštu. Po meni, sasvim krivo, jer je zabava počela nalikovati velikoj svadbi, a i pjevačica se tako ponašala u komunikaciji s publikom. Posebno mi je bilo degutantno slušati kako se njezin gitarist sprda s bolesnim Mišom Kovačem, neduhovito ga imitirajući pri izvedbi pjesme ‘Drugi joj raspliće kosu’.
Niti drugi gosti iznenađenja nisu popravili glazbeni dojam. Iz Zemlje Milorada Dodika došli su Krajiški trubači, koji se nisu penjali na binu, nego su njih sedam kružili među uzvanicima u šatoru, izvodeći uglavnom pjesme iz Bregovićeva repertoara. Međutim, mladi Banjalučani zvučali su vrlo neoriginalno, svirajući tehnički korektno ali bez duše, pokazavši da trube u Republici Srpskoj nisu ‘legle’ baš kao ni ekavski govor niti kao prenaglašena ćirilica. Ako se već htjelo imati i takve zvuke u šatoru, organizatorima bi bilo bolje da su pozvali originalne trubače iz Dragačeva, Šapca, Leskovca, Vranja… Muziku nije prekidao ni tradicionalni vatromet u ponoć, kad je opet slijedio red Maje Šuput, red tamburaša, red trubača… i tako do zore koju ipak nismo dočekali, jer je povratak za Zagreb, na sreću, bio u jedan sat.
Doživljaj ovog Vincelova bio bi puno bolji da nije bilo muzičkog terora, koji je bio više svadbarski nego primjeren vinskoj fešti. Odnedavno je u Kutjevu d.d. novi član Uprave, Mladen Pavić, koji brine o promotivnim aktivnostima, pa se nadam da će nagodinu povesti više računa o koncepciji zabave i izboru glazbenih zvijezda koje, simbolički rečeno, koštaju k’o svetog Petra kajgana.
