Osim praznovjerja vezanih uz obavezno crveno donje rublje i gastronomsku preporuku da se ne jede ništa pernato (lobirali proizvođači janjetine i svinjetine, pa i govedine), ulazak u Novu godinu uključuje i novogodišnja obećanja.
Piše: Mustafa Topčagić
Kad sam bio mali, izvalio bih se na podu kraj bora, obećavao si da ću biti bolji u školi i da neću više psovati, čega se, zbog utjecaja škole i ulice, ipak nisam pridržavao, osim u kući gdje je to bilo strogo zabranjeno.
Kasnije, uglavnom, nisam puno obećavao ni sebi niti drugima, jer vrlo rano sam shvatio surovu činjenicu. Kad splasne novogodišnja euforija, opet nastavimo živjeti kao u ostalim danima godine. Ostajemo ružni, prljavi, zli ili lijepi, čisti, dobri… Kako tko već.
Možda je bilo najbolje u tinejdžerskim danima zlatnih osamdesetih. Tulumarilo se stalno, a za Nove godine pojačano. Nije bilo frke doći negdje i nepozvan (ili primiti nepoznate), jer su se prijateljstva brzo i lako sklapala, a mladalačka pijanstva obilovala su biserima koji su se dugo poslije prepričavali.
Nešto se ne sjećam novogodišnjih proslava negdje u planini, nego sam, kad se moglo, radije birao južne krajeve, iz kojih pamtim solidne provode ali i neke bizarne prizore. U Ateni sam tako razočarano otkrio da se uz sirtaki lome tanjuri od gipsa a ne oni pravi, što bi ipak bio bolji doživljaj. U Dubrovniku sam, pak, nakon ponoćnog koncerta okupan kišnicom s restoranske tende, koja se naglo prevrnula. Da sam se okupao u moru, po manje podnošljivoj temperaturi, ne bi mi to tako teško palo.
U ratnim godinama nije bilo previše razloga za slavlje, osim da se svake Godine poželi da u onoj sljedećoj rat prestane. A ja sam, za novogodišnjih slavlja, znao poželjeti i to da se ogromna količina ispaljene municije, prije i poslije ponoći, ipak usmjeri tamo gdje bi bilo potrebnije.
Ulazak u novi milenij dočekao sam spontano na kućnoj zabavi u polupoznatom društvu. Pijanka se nastavila u Radićevoj kod Krole, a onda na Trgu. Već tada mi se nije svidjela ideja dočeka na otvorenom, na minusu, u okružju veselih pijandura i kretena s petardama.
S vremenom sam Godine dočekivao u sve manje brojnoj ekipi ali uz sve bolju hranu i piće, a poneke sam znao dočekati i sam, što uopće nije bilo loše društvo.
Nekih Novih godina se i radilo ako se tako može nazvati obilaženje klubova i restorana u kojima se slavilo, nabrajanje cijena pjevačkih gaža, opisivanje atmosfere na trgovima… U ranom internetskom dobu, zbog slanja tekstova i fotografija s proslava ‘najluđe noći’, trčalo se do rijetkih internet cafea. Honorar je jedva pokrivao skupe impulse, ali posao se morao odraditi. No, ne žalim se, ljudi rade i teže poslove u te praznične dane, a da često nisu adekvatno nagrađeni.
I da, ustvari najviše me muči to što je u mračno doba jednoumlja i nenarodnog režima, Nova godina bila državni praznik u trajanju od dva dana. Zato molim nadležne, vratite nam dva dana praznika da se pošteno opijemo i mamuramo kao npr. u europskoj Sloveniji i neeuropskoj BiH i Srbiji. Tad bi možda novogodišnje proslave imale više smisla i čara.
