Da je psovka književni postupak, znamo još od Janka Polića Kamova. Jedno stoljeće poslije, Riječanka Vedrana Rudan pokazuje nam da je još uvijek jednako efikasan i uznemirujući kao i u vrijeme najvećeg riječkog pisca.

Nakon što u prologu objasni zašto psuje (zato što se nikome ne mora dodvoravati, ‘zato što nije u sukobu interesa nego u sukobu sa svijetom i samom sobom’, zato što ne pristaje na tezu da ‘baba njenih godina treba u miru čekati smrt’, zato što želi pisati ono što misli bez obzira što drugi zbog toga mislili o njoj…) Vedrana Rudan u jednako furioznom ritmu odgovara na pitanja: Čemu služe žene, Čemu služe muškarci, Čemu služe djeca, Čemu služi Hrvatska i Čemu služi život.

Svakoj od tih tema posvećeno je desetak tekstova, a nakon što ih pročitate, potpuno vam je jasno čemu služi Vedrana Rudan. Da nam kaže istinu, koliko god ona bila bolna!

‘Ona psuje kao Katul, psuje gore nego Petronije Arbiter. Psuje kao Rabelais i Bukowski ujedno. Psuje kao Vlah, psuje kao Balkanac, kao luda i kao kočijaš. Ali prije svega ostaloga, ona psuje kao dama.’

Vladimir Arsenijević