Izložba slika ‘Nosi me more’ Zdenke Bilušić otvorena je u Caffe Galeriji Badrov ‘Crveno i crno’ na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu i može se pogledati do 22. listopada. Zdenka Bilušić, voditeljica je Ogranka Matice hrvatske u Šibeniku, ali i voditeljica je svih dječjih radionica na Međunarodnom dječjem festivalu.
‘Likovni put Zdenke Bilušić potvrđuje činjenicu da u životu sve ima neko svoje vrijeme kojim ni svjesno ni podsvjesno ne možemo gospodariti, nego se putovi otvaraju kad zatvorimo razne krugove u koje smo gurnuti ili smo ih zbog nečega izabrali. U ovom slučaju svi su se ti krugovi taložili da bi iz njih iščilio Zdenkin likovni izričaj.
Njezine slikovnice referirale su se na svijet rijetkih i zaštićenih bića rijeke Krke i velikog Šibenčanina Fausta Vrančića. Od starih knjiga, čiju potpunu i definitivnu destrukciju nije mogla ni željela podnijeti stvorila je padobran ne bi li velikom meštru imaginacije osigurala meko prizemljenje. A onda su iz knjiga počele iskakati noge, glave, svjetovi koji su tek počeli svoje traženje i koji će je tko zna gdje odvesti. Za to je osigurala neke zaboravljene brodove, one isključivo drvene i isključivo natrule koji čekaju svoje kalafate da im po paradigmi prošlosti osiguraju budućnost. Osigurana će biti: u mašti zasigurno, u stvarnosti vjerojatno – jer vremena se mijenjaju. Na Zdenkinim slikama oni su i svjedočanstvo iz prošlosti i mogućnost u budućnosti budemo li znati spojiti vremena u stvarne svjetove.
Tako, malo po malo, Zdenkinim krajolikom ušetava vrijeme prošlo u vrijeme buduće, što je i pokretački credo zbornika/časopisa Osvit kojeg je osnovala prije dvije godine, kojemu je glavna urednica i s kojim otvara prostor svima koji imaju što reći o tom svijetu šibenskog ozračja, šibenskog kanala svetog Ante na kojem jedan semafor kontrolira i regulira protok dolazaka i odlazaka brodica, brodova, jedrilica, jahti, kruzera i drugih morskih nemani što se u posljednje vrijeme namnožiše između Krke i Kornata. A u tom prostoru je nasljeđe s kojim se ne igra samo na pogled nego i na srce. Tamo su svjetovi zbog kojih treba listati knjige i živjeti grad, gdje treba biti čovjek s drugim ljudima, gdje oni koji u nekom trenutku odlaze ne bivaju zaboravljeni. Njih ne regulira semafor u kanalu, njihovi putovi strancima su skroviti.
Birajući tako materijale i strukture svojih izričaja Zdenka Bilušić ovom se prigodom ‘rastrtim, nerubljenim lancunićima’ prisjetila zlarinskog pjesnika Mladena Bjažića. Namjerno kažem zlarinskog jer on je svoj otok i u stvarnom i u prenesenom smislu i svaki čovjek vrijedan pamćenja otok je za sebe. Iako je umro u – kako se to običava reći – dubokoj starosti Mladen Bjažić bio je upravo ono što nam sugerira i ostvaruje Zdenka na svojim slikama: zaigrani sijedi dječak koji juri kroz strip života, još iz onog djetinjstva u kojem je postojala zabrinuta majka, daleka adresa oca i otok kao svijet preko kojeg treba odlepršati da bi se imalo gdje vratiti. Te činjenice pjesnik Bjažić nosio je kroz život brojna desetljeća, kroz njih je bio i ostao svoj otok. Svježinom nove otvorene stranice svog stvaralaštva Zdenka Bilušić ostvaruje tu zaigranost sijedog dječaka Mladena kao pršteću energiju punu nježnosti.’
(iz predgovora Grozdane Cvitan)
T. R.
