Zagrebačko kino Europa i ove je godine središte Human Rights Film Festivala. Tema 13. izdanja festivala je ‘Bez doma’ – kako je izbjeglička kriza u jeku, bitno je pružiti još jedan, filmski pogled prema ovom razdoblju koje potresa svijet.
Festival je otvorio dokumentarac ‘Sirijska ljubavna priča’ redatelja Seana McAllistera, snažan i dubok portret obitelji u okviru političke situacije Sirije. Film je nastajao pet godina, vrijeme koje je redatelj proveo s obitelji u kojoj se na individualnoj razini, kao i na razini zajednice, razvijaju mišljenja, grade i raspadaju odnosi. Redatelj ulazi u najintimnije trenutke svojih likova stvarajući tako dva paralelna svijeta te ukazujući kako onaj vanjski utječe na život u manjem, obiteljskom svijetu. U tih pet godina vidimo kako su se akteri promijenili, očvrsnuli, razočarali se i naposlijetku postali znatno drugačije osobe od onih kakvi su bili u prvim kadrovima.
‘Sirijska ljubavna priča’ osvojila je veliku nagradu žirija na festivalu Sheffield International Documentary Festival, posebnu nagradu žirija na Biografilm Festival Bologna, a nominiran je i za najbolji dokumentarac na British Independent Film Awards.
Nakon projekcije na pozornicu je izašao redatelj Sean McAllister na razgovor o filmu, a ubrzo mu se pridružio i otac portretirane obitelji, Amer Douad. Prvotna ideja nije bio film o izbjeglicama, kaže McAllister, već je planirao napraviti film o revolucionarima koji se bore za bolji život i bolju budućnost za sebe, obitelji, za zemlju.
Na Amera je naletio u baru. Rekao je redatelju da, ukoliko želi napraviti film, mora snimati njega, jer on može ispričati prave istine. Tu počinje priča o obitelji čiji su roditelji revolucionari koji su se upoznali u zatvoru, gorljivi ljubitelji domovine i ideala, što ih naposlijetku razdvoji jedno od drugog. Na pitanje što misli o prezentaciji svoje obitelji kroz film, Amer je rekao kako nije bilo lako pogledati i ponovno proživjeti sve te trenutke, jer su mu se sa svakim kadrom vraćala sjećanja i osjećaji iz tog razdoblja. No, drago mu je što je film snimljen, jer je pružio više nego što je uzeo. Nastavio je živjeti i pričati priču.
McAllister je redatelj koji se već mnogo puta tijekom svojih radova našao u životnoj opasnosti te je tako ovaj put završio u sirijskom zatvoru. Njega, doduše, nisu fizički zlostavljali, ali je doživio psihološko mučenje. ‘Naravno, nije lijepo iskustvo. Nisam bio mučen, ali drugi jesu’, rekao je. ‘Na neki način je lakše snimati mrtve nego slušati umiruće, a to je bilo 24-satno danonoćno psihološko traumatiziranje… Ne trebate vidjeti, dovoljno je da zamišljate.’
Zbog toga što mu je oduzeta kamera sa snimkama obitelji u kojima otvoreno govore protiv Bashara al Assada, obitelj je morala pobjeći u Libanon, a kasnije su dobili azil u Francuskoj. McAllister je praktički kriv što su morali pobjeći, te tvrdi da se zbog toga loše osjećao, ali da se to ispostavilo kao dobra stvar jer je jedan od Amerovih snova bio maknuti djecu od diktature i tiranije, htio im je pružiti obrazovanje i budućnost, a to se trenutno ostvaruje u Francuskoj. Najmlađi sin, Bob, već sada za sebe kaže da je Francuz.
Ono što je malo neobično je zadiranje kamere u vrlo intimne trenutke obitelji, među njima svađe, suze, pokušaj samoubojstva – takvi trenuci prikazani su kao sastavni dio jedne raspadajuće ljubavne priče i daju autentičnost, iskrenost i čine priču ozbiljnom, intimnom i dirljivom. McAllister je rekao kako je snimao koliko god je mogao, a potom prosuđivao što bi bilo neprikladno uvrstiti u film, što bi bilo ‘previše’, iako ponekad i treba biti ‘previše’, kaže.
Ponekad nisu shvaćali zašto nešto snima jer su mislili da je nebitno, ali kada su te kadrove kasnije vidjeli u filmu, shvatili su zašto su baš ti dijelovi bili bitni da ispričaju priču. ‘Ako na kraju možeš stajati zajedno s tim ljudima, onda znaš da si sve učinio u redu’, zaključuje. Amer i njegova djeca sada žive u Francuskoj dobrim životom, kako tvrdi on. Nedavni događaji u Parizu koji su potresli svijet nisu im otežali suživot s Francuzima, naprotiv. ‘Francuzi imaju divno srce, žele pomagati te su me još više pustili u svoj život’, rekao je.
Prije otvorenja festivala u 20 sati, u Kinu Europa prikazan je film ‘Destinacija Srbistan’ redatelja Želimira Žilnika, a nakon ‘Sirijske ljubavne priče’ uslijedila je ‘Akademija muza’ Josea Luisa Guerina. Human Rights Film Festival u Zagrebu traje do 13. prosinca, a osim filmskog, sadrži i popratni program. Ulaz na sve projekcije je besplatan.
Valentina Botica / Foto: HRFF
