U Bihaću je održan 15. Međunarodni sajam ekologije EKOBIS u zatvorenim i otvorenim prostorima sportskog centra Luke. Sudjelovalo je oko 270 izlagača iz osam zemalja, uključujući i Hrvatsku – TZ Plitvička jezera, Grad Gospić, HGK Karlovca i Otočca te još nekoliko privatnih tvrtki.Kroz tri dana brojni posjetitelji su razgledali mnoge štandove s ekološkom tematikom, ali je dio sajma iskorišten i kao prodajni prostor. A tu je bilo raznovrsne robe od slatkiša, meda i mednih proizvoda, suhomesnate robe do antikviteta i odjevnih predmeta.Voda je bila tema ovogodišnje izložbe,u najširem smislu riječi – od gospodarske i industrijske upotrebe do pakiranja izvorske vode s područja cijele BiH. Veliki prostor su dobili Una i Nacionalni park koji brojnim događanjima tijekom cijele godine radi na ekološkoj promociji i edukaciji. Na istom poslu je i Eko udruga Unski smaragdi s dugogodišnjom, odlazećom, predsjednicom Mejasom Dupanović. Mnogi su joj čestitali na vođenju ove udruge prvenstveno mladih ljudi. Ovu hvalevrijednu akciju okupljanja mladih u zaštiti okoliša, počeo je još 1985. godine veliki ekolog Boško Marjanović.

Završnog dana održan je tradicionalni Eko kviz u kojemu su sudjelovale osnovne škole s područja toka Une. Ideja da se djecu od malih nogu uči poštivati i čuvati prirodu,ovdje nalazi plodno tlo. Citiram gospođu Dupanović: ‘Djeco, mi iz prirode posuđujemo i trebamo nepromijenjeno i čisto vratiti. Jer doći će i drugi poslije nas na koje trebamo misliti.’

Proteklih 14 godina na sajmovima je sudjelovalo 18 zemalja s 2700 izlagača, kaže sajamski direktor Nihad Šušnjar. Bišćani vole ovu manifestaciju, vidjelo se to i ovom prilikom. Veliki broj posjetitelja ,puni ugostiteljski objekti, čar trgovine, a ni harmonike nije nedostajalo. Nazočio sam vrlo dobrom panelu o dostignućima bosanskog turizma. Stjepan Primorac, hotelijer i predsjednik Gospodarske komore Federacije BiH za turizam, vrlo oštro je govorio o postojećim nedostacima. Loša i potkupljiva inspektorska služba (u službenim brojkama se govori o 700. 000 dolazaka u cijeloj BiH a samo Međugorje ima godišnje više od milijun dolazaka!), nedostatak ugostiteljskog kadra, neprijavljivanje gostiju… Što je puno,puno je. Upravo zato su u Hercegovini osnovali turistički klaster, a slijede ih s istom akcijom u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu.

Istaknuti turistički djelatnik Huso Hadžić govorio je o velikim dostignućima Jajca u ovom desetljeću, od kojih posebno treba istaknuti atraktivne i opasne skokove vrhunskih skakača iz svijeta s nadaleko poznatih jajačkih slapova. Amarildo Mulić direktor Nacionalnog parka Una, iznio je cijeli niz uspješnih akcija u tijeku godine, rekordnu posjećenost (očekuje se oko 80.000 posjetitelja na kraju godine), prilazne puteve i vodovod koji su sada puno bliže realizaciji u 2018., povezivanje sa srodnim parkovima u široj okolici (najvažnija su, naravno, Plitvička jezera ali i Krka, Sjeverni Velebit i oni bliži iz BiH). Prvi kontakti su uspostavljeni već ranije a upravo na sajmu bili su odgovorni ljudi iz Hrvatske i ponovno se razgovaralo. Sve je to zabilježila Azra Džigal, pomoćnica ministrice u Federalnom ministarstvu okoliša i turizma, uz konstataciju da se neke stvari moraju mijenjati, a to se može samo u Sarajevu.

Bio sam smješten u lijepom turističkom centru Neron u Lohovu uz rijeku Unu. Neobično ime dolazi od vlasnika Nezreta Bulića Nere, kojemu se, ‘nako, svidjelo dati ime po rimskom caru. Znamo da je Neron volio požare, to je izgleda ponovno u modi. Nerzet – Nero, kao dugogodišnji glazbenik, svoj je rockerski žar prenio u turističku djelatnost. Među prvima je krenuo s raftingom i s unskom lađom. Od te zarade izrasli su lijepi objekti, koji danas mogu primiti četrdesetak osoba na spavanje. Posebno je lijepo uređena blagovaonica hotela puna drvenih, keramičkih i inih suvenira, koje izrađuje cijela obitelj. Tu je i slika Josipa Broza s djecom i šeretsko objašnjenje… Nero i danas čuva dvije gitare ‘iz onijeh vremena’, a rockerski nerv tjera ga dalje u nove poslove u budućnosti, vrlo skoro.

Za moga boravka pojavile su se Vinodolčanke (Novi Vinodolski), vesele Amazonke, neke i blizu stotke, koje su odlučile ići na rafting, pa što bude. Savjetovao sam im da čvrsto osiguraju stopala pod konopcima na dnu broda, to je ipak najvažnije. Saznao sam, preživjele su, i pune nakupljenog adrenalina nastavile ispucavanje te večeri uz harmoniku. Svaka čast!

Bihać svake godine raste s brojkama u smještaju i ugostiteljstvu. Ova je godina rekordna u svakom turističkom zbrajanju. Niču hoteli i moteli, u travnju ove godine u centru grada Korzo, a prije godinu dana u Kamenici, selu na izlazu prema Hrvatskoj, motel i benzinska pumpa obitelji Čavkunović. Ušli smo u snack bar, lijepo modernističko zdanje s linijom za samoposluživanje. Bilo je više kuhanih i pečenih jela: junetina, teletina, piletina, fileki uz raznovrsne priloge.

Bilo je i dovoljno gostiju, a mi smo se prepustili u ruke Alana Bajrića, menadžera objekta i njegovoj konobarsko-kuharskoj ekipi. Pripremili su nam hladno predjelo, tople buredžike i zeljanice zatim hadžijski ćevap (na jušno priređena teletina, paprike, bamije, gljive…) u glinenoj posudi i papiru za pečenje. Vrlo ukusno a za kraj baklava ili tufahija.

Odlučili smo se za odlične baklave, a za tufahije više nije bilo mjesta.Ovaj objekt sa sedam soba i već spomenutim snackom koji ima i a la carte, vodi čovjek koji ne trpi promašaje ni polovičnost, uvjerili smo se za stolom. Preporuka, posjetite, bit ćete ugodno iznenađeni!

Da turizam punim tempom napreduje kod naših susjeda uvjerio sam se posjetivši seosko eko gazdinstvo Čardaklije u Vrtoču tridesetak kilometara od Bihaća u pravcu Bosanskog Petrovca. Ovo mjesto je ostvarenje sna vlasnika Zorana Radoševića. Desetak različitih objekata: etno-muzej, kovačnica, gostinjska kuća, ognjišta, ovčarnik…godišnje posjećuje veliki broj turista, a posebno školske djece iz cijele BiH. Imaju priliku zorno vidjeti kako se živjelo na bosanskom selu prije 150 godina.

Izuzetno zanimljiv domaćin, pravi glumac, zabavljao nas je vicevima i narodnim izrekama. A ja izdvajam samo dvije: ‘Cicvara smije da zagori ali kuharica ne.’ i ‘Voda teče kuda babo reče!’ Duhovit, okrenut budućnosti, želi još više proširiti radnu terapiju, koju rado ispunjavaju gosti. Želja mu je dovesti djecu s posebnim potrebama na imanje kao dio terapeutske brige o njima. Lijepo, što drugo kazati. A jesmo li nešto mezili? Jašta, domaću metarsku kobasicu rađenu gazdinom rukom, gravče tavče, kajmak, paprike… Sve ukusno i puno kalorija. A mi volimo tako. Neki (ja) pili smo barikiranu žilavku iz Hercegovine, a vozači isključivo domaće sokove: bazga, menta, kopriva…cole, naravno, nema. Veliki zanesenjak Zoran, dignut će ovaj čardak, čvrsto na zemlji, sigurno na još veću razinu a ne bi me čudilo da ih otvori još u široj okolici.

Na završetku ove dvoipoldnevne turneje, Amarildo Mulić i ja šećemo središtem staroga grada znanog kao Bedem. Nažalost, Austrougari su porušili gotovo sav zid oko utvrde, smatrajući da se grad mora širiti.Tu je ploča koja je prije šezdesetak godina obilježila godinu prvog pisanog spomena Bihaća iz 1260. Tu su ostaci velike katoličke crkve sv. Ante Padovanskog s impresivnim zvonikom, bombardirane za 2. svjetskog rata. Odmah pokraj su turbe muslimanskih velikaša, zgrada prvoga hotela Bosna s početka 20. stoljeća, Kapetanova kula, skulptura Djevojka sa Une kipara Vladimira Herljevića…

Završno, ručak u Riveru, restoranu kraj Une kojom plivaju patkice, a velike pitome pastrve dolaze po hranu. Smještamo se i nakon šljive jedemo redom begovu čorbu,krem juhu od vrganja, pohanu teletinu s preljevom od sira, pastrve, salate… Sve odlično pripremljeno u još boljem ambijentu. Unutrašnjost restorana decentno i s mjerom kao i konobar koji nas je posluživao.

Ipak, članak ne završavam gastronomijom već kulturom. Zaslužuju to srednjoškolski profesor likovnog Sejo Ramić i idejni tvorac i slikar (još malo pa diplomirao u Sarajevu) Anik Dub.

Oslikavaju podzemne hodnike, zajedno s rajom kojoj slike znače, u pasareli sagrađenoj prije pet-šest godina.

Kažu mi: ‘Ovo nas veseli, a sigurni smo i ljude koji će ovdje prolaziti.’ I ja sam siguran jer mi je srce zaigralo kada sam vidio uratke ovih street artovaca.

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić

---