Oni koji ne umiju a vole,
neka na Unu dođu –
i zavoljeće

oni koji ne umiju da pjevaju, neka na
Unu dođu – i propjevaće:

oni koji ne zbore – prozboriće
kraj Une

oni koji ne čuju – pročuće
kraj Une;
oni koji ne vide – progledaće kraj Une!

Ćamil Sijarić

Puno događaja sam opisao u prvom tekstu o rijeci Uni. Ali, sigurno nisam dovoljno rekao o ljepoti jedinstvene – jedne i jedine (latinski izvor) rijeke.

I Cetina i Mrežnica i Neretva su lijepe, ali boju i kakvoću unske vode nijedna rijeka na Balkanu ne može nadmašiti. Izuzetno je puno sedrenih naslaga tijekom cijeloga toka, u kanjonu Une raste jedinstvena zvončika i još oko 170 ljekovitih trava, identificirano je 28 vrsta riba, o čemu sam već pisao, a mladice narastu i do 30 kg težine. Ima tu i divokoza i malih rakova te nekoliko desetaka vrsta ptica. Mnoge rijeke imaju tu plavo-zelenu boju, ali samo je Una smaragdna. No, krenimo dalje.

Još prvoga dana saznao sam od Harisa  Hadžihajdarevića za praćenje medvjeda u Nacionalnom parku Una. U suradnji sa zagrebačkim stručnjacima, profesorima Đurom Huberom i Josipom Kusakom, koji su to već radili na Plitvicama i drugdje, stavljene su ogrlice dvojici medvjeda, Ljutoču i Buku, a na terenu ih se pratilo kamerama.

Sada se rade pripreme da se to isto napravi s vučjom populacijom. Za Nacionalni park (NP) i njegove djelatnike se može kazati – svake godine u svakom pogledu sve više napreduju. Već sam spominjao ceste, parkirališta, u budućnosti nove poučne staze i cijeli novi dio NP-a koji bi se protezao nizvodno od Bihaća do Bosanke Krupe. To su veliki zalogaji, a ja sam uvjeren da će Amarildo Mulić sa svojim suradnicima pronaći sigurnu stazu do Kantonalnog i Federalnog novca u te svrhe.

Nakon, već spominjanog raftinga, drugog dana, ručao sam na najzanimljivijem i najatraktivnijem prostoru u unskoj lađi koja je plovila lagano pokretana električnim motorom, s bosanskim specijalitetima na stolu i hrvatskom graševinom za gašenje žeđi. Naravno, takve stvari već postoje u svijetu, a Aldin Lipovača, vlasnik restorana River, iz kojeg smo krenuli, isti je koncept vidio u Istanbulu. Za našeg boravka restoran je bio pun, a petnaestak lađa i lađara je vozilo nove goste. Izvrsna ideja i realizacija. Žali se Lipovača na nedostatak kvalificirane radne snage u ugostiteljstvu i hotelijerstvu. Htio je svom bišćanskom hotelu Emporium dodati još jedan, ovdje u Ripaču, ali kako kaže odustaje od toga – ne zbog novca već isključivo nedostatka radnika. I mi u Hrvatskoj imamo takvih briga, ali čini se da su ovdje još veće. Inače, u Ripaču su se u davna vremena nalazile sojenice Japoda, a sa čamcima/restoranima (za 5-6 osoba). Lipovača nas vraća u taj doticaj s prirodom k’o u nekadašnja vremena.

Dan je bio izuzetno naporan, ali trebalo je još poći i na večeru u restoran Opal. Odlična kuhinja, jednako dobra vina iz Hercegovine – žilavka Grge Vasilja i Kamena žilavka Vinarije Čitluk – te odličan desert za kraj, panakota s voćem. U društvu je i Damir Dunđer sa suprugom Katarinom , službenik NP Krka s kojim Bišćani odlično surađuju. On je u sljedećoj zajedničkoj raftingaškoj akciji za dva dana bio naš skiper.

Jutro trećega dana bilo je rezervirano za Mirsada Kurića i njegov Nektar park. Kurić je izuzetno zanimljiv čovjek; rukovodilac, radnoakcijaš, aktivan u političkom životu prije rata i još aktivniji kada je trebalo braniti Bihać opkoljen sa svih strana. Prvi je ušao u oslobođeni Kulen Vakuf i uvijek štono bi se reklo na čelu. Danas uzgaja voćke od kojih radi rakije, a brine se i o više desetaka košnica koje tijekom godine po potrebi seli. Od njega sam kupio med od kupine, a on mi, kakvi već jesu srdačni Bosanci, poklanja polen i propolis. Na lijepo uređenom imanju provodi svoje umirovljeničke dane uz česte posjete jarana. A veliki roštilj u kutu zorno govori kakvom se to oni djelatnošću bave.

Došlo vrijeme i za drugi rafting. Tri bračna para u malom, na dijelu ispuhanom čamcu, uspješno su se spustili od Srbljana do ulaska u Grmuški kanjon. Vodila nas je sigurna Dunđerova ruka. Ovdje je rijeka mirnija, nema većih vodopada i brzaca kao u prvom dijelu kanjona, ali ljepota je ista.Zastajemo nakon pola sata veslanja na dijelu rijeke gdje se može lijepo okupati. Kolokvijalno to je jacuzzi na Uni – zbog mogućnosti da se izložiš udaranju tj. milovanju slapa. Krenuše i skokovi na glavu. Tu je Dunđer prvi, Haris ne zaostaje, a ja znam umjetničku ‘bombu’ na noge. Još pola sata i ponovo pristajemo, ovoga puta kod jednog kupališta kojih ima dosta na ruti. Vadi se spasilačka oprema, pardon, meso i riba za roštilj, vino, pivo, mineralna i sokovi. Improviziramo s roštiljem prikupljajući suho granje. Sve pečeno i u slast pojedeno. Treba počistiti – pogodite tko je prvi – da, on. Ali ne pokupismo samo naše otpatke, Haris je prikupio još jednu veliku vreću punu smeća. Veslamo prema Grmuškom kanjonu gdje Kiro ima izlaznu postaju. Lijepo, da čovjek poželi sve ponoviti već sutradan. Po nas dolazi Hilmo Kozlica, nadzornik u NP, izuzetan čovjek koji je u vrijeme rata proveo mjesece u srpskom zatvoru i logorima. Sretnom sudbinom Crveni križ ga je izveo, a on je preko Zagreba stigao do Češke. Ondje je proveo gotovo četiri godine. O tome je napisao potresnu knjigu ‘Put kroz pakao’. O traumama samo toliko da još i danas ne podnosi čuti vikanje i galamu iako se ne odnose na njega.

Večer trećega dana provodimo u kukuruzištima uz Unu u Jotovu. Tu znameniti bihaćki slikar i svestrani umjetnik Dinko – Dinči pjeva uz karaoke sav mogući repertoar. Nalazimo se u improviziranom ugostiteljskom objektu, ali je raspoloženje na vrhuncu. Nadrealizam, ovdje dakle bosanski, najbolje izražava harmonikaš Edin, koji glumi da svira na harmonici, a raspamećena publika ga kiti novčanicama. Ludorije, pak, s preoblačenjem i perikama radi Badžo. Bosno moja… meni najdraža.

Četvrtoga dana odlazimo do eko sela Natura art u vlasništvu obitelji Ćoralić, koja ima cijeli niz drugih objekata u Bihaću i okolici. Sjedim s njihovom kćeri Adnom, pričamo o sadašnjem stanju prelijepoga parka s gazdinskom kućom, nekoliko apartmana, dječjih igrališta, ugostiteljskih objekata, itd. I ovdje je plan napraviti hotel, ali već sada strahuju od potrage za kvalificiranom radnom snagom. Adna je diplomirala u Sarajevu upravo u ovoj hotelijerskoj struci, mlada je, energije joj ne nedostaje i vjerujem da će kao voditeljica objekta imati uspjeha.

Prije završetka – o Unskoj pruzi. Ta elektrificirana pruga, koja je nekada najkraćim putem spajala Zagreb i Split, danas leži potpuno neiskorištena. Ni makac u Bosni, a ni Hrvatska nije zainteresirana. Šteta. Velika šteta!

Zato je povremeno iskorištavaju rotarijanci iz više europskih zemalja koji zajedno s NP-om organiziraju cjelodnevnu turu kroz Park sa zastajanjima, ručkom, pjesmom… Zadnja takva je bila u subotu, 19. srpnja.

Na kraju ovog zanimljivog i inspirativnog putovanja prisjećam se riječi mojih domaćina da nije lako opstati i napredovati s turističkom idejama u okolini gdje ima ljudi koji bi najradije na sedrama gradili hidrocentrale. I ne samo jednu. Daleko bilo, kažem ja – pu, pu. Una mora biti u ulozi koju joj je priroda dodijelila – čista ljepota koja raduje i oplemenjuje ljude.

Zahvaljujem svim dragim djelatnicima koje sam susretao za vrijeme boravka: od Rejhane i djevojaka u uredu, preko Zizija i Mitre, Harisa do idejnog pokretača i glavnog motora još i danas Amarilda Mulića, koji svi zajedno s ljubavlju vode Park, kojim se može ponositi cijela Bosna i Hercegovina.

Vjekoslav Madunić / Foto: Haris Hadžihajdarević i NP Una

---

---