Boškinac: Trijada vinarstva, hotelijerstva i restorana

Za moga nedavnog boravka u Novalji na otoku Pagu, nisam odolio da još jednom ne vidim lijepo imanje Borisa Šuljića Boškinca (ime po nadimku obitelji), koje se sastoji od vinskoga podruma i vinograda u Novaljskom polju, hotela s četiri zvjezdice i restorana koji je osvojio mnoga priznanja u Hrvatskoj i inozemstvu.Boris Šuljić je čovjek u ranim pedesetima, staložen i nasmijan, otvoren za razgovor. Sjedimo na jednoj od terasa ispred hotela i reminisciramo proteklih otprilike 17-18 godina. Kao i mnogi drugi njegovi vršnjaci s otoka Paga, Boris je početkom devedesetih sudjelovao u obrani domovine. Povremene odmore koristio je za odlaske u Njemačku i usavršavanje kuharskih i menadžerskih vještina. Kaže mi da je izuzetno puno naučio u Ulmu kod svoga gazde porijeklom Bavarca iz Baiersbronna. Tu se Šuljić inficirao visokom gastronomijom. Vinarstvo je, prirodno, proizišlo iz obiteljske tradicije. Šuljićevi su se generacijama bavili i vinarstvom. Zato danas daje hommage svome pokojnom ocu, nazvavši po njemu najbolji Gegić u podrumu (21 dan maceracije i 15 mjeseci u drvu, oranž stilistike).

Počeci proizvodnje u tek sagrađenom podrumu u polju, u to doba od kupovnog grožđa, sežu u 2000. godinu. Tada počinje sadnja oko 20.000 trsova autohtonog gegića te crnih svjetskih sorti cabernet sauvignona i merlota. Već od prve pojave crne etikete Boškinac (kupaža cabernet sauvignona i merlota) na tržištu, kreću velika priznanja struke (primjerice nagrade Svijeta u čaši) te ljubitelja i poznavatelja vina. Otada su na adresu Boškinca stigla mnoga domaća i međunarodna priznanja. Naglašava da je od samih početaka bio jasan odabir kuće što se tiče sve tri djelatnosti – biti najbolji što možeš već sada. To je, naravno, podrazumijevalo puno truda i mukotrpan put do cilja, ali on je uvijek bio jasno pred očima. U kuhinji bez svaštarenja i zadovoljavanja veličinom prometa, već uvijek u prvom planu kvaliteta!

Boris Šuljić Boškinac

Tako je i u podrumu ove butik vinarije s oko 40.000-50.000 butelja godišnje. U ovom trenutku imaju osam etiketa – Gegić (u više varijanti), Boškinac crni – brend kuće (kupaža cabernet sauvignona i merlota), Boškinac bijeli (kupaža chardonnaya, sauvignona i gegića), Chardonnay, Sauvignon i Rose (od merlota) te Prošek (također od merlota). Kuća također radi bijeli pjenušac Viaz, a u budućnosti planiraju i Viaz rose.Kada smo kod asortimana, ovdje se mogu kupiti i rakije: komovica, travarica, smokovača, medica i borovička, a uskoro će na tržište i grape koje su odležale 10-12 godina u drvenim bačvama.

Posebno me interesirao gegić kao autohtona vrsta na otoku Pagu. Šuljić kaže da su njegove karakteristike slične nekim drugim jadranskim vinima koji su na mikrolokacijama Korčule ili Visa, primjerice grk, vugava ili bogdanuša.

‘Gegić je nehermafroditan, zato treba oprašivače i zato je kompliciran za uzgoj te ovisi o mnogo čimbenika – vjetru, kiši, rosi – jer ako su oprašivači uranili ili, pak, zakasnili, razvoj grozda je neravnomjeran i nedovoljno kvalitetan’, kaže Šuljić. U preradi nije kompliciran, u vinifikaciji je klasičan, prvi mirisi su mu na talogu vrlo egzotični npr.okus manga…

Vino posvećeno ocu i pjenušac Viaz

Pitam ga hoće li možda krenuti i na proizvodnju vina u amforama kao neki drugi hrvatski vinari.

‘Možda, iako je ta količina oranža mala samo 1500 litara’, odgovara.

Ovisi kako se gleda, dodao bih ja, jer vina tako proizvedena imaju astronomske cijene. Pričamo i o 2014., kao što znamo, kišnoj godini, u pravilu nepovoljnoj za vinogradarstvo. Ali upravo te karakteristike, 9% kiseline i čak 89° oechela bile su odlična podloga za pjenušac.

‘Bila mi je želja imati jedno autentično vino ovoga kraja napravljeno u kategoriji pjenušca’, kaže Boškinac. Kada smo kod autentičnosti, nabraja mi ovaj rasni vinar vrste ovoga kraja iz davnih vremena. Na Pagu je domaće vino žutuja ili žutica, bijela mješavina gegića, trbljana, kačabedića, topole i dragovesele. Ova potonja je vrsta rosea.

Šuljić ispred svog hotela Boškinac

Vraćam se na početak teksta i konstatiram da je nakon izgradnje podruma 2001., dvije godine kasnije na vrhu sagrađen hotel s osam luksuznih soba i tri apartmana, koji se stalno dopunjuju novim elementima. Hotelski restoran je godinama u vrhu svih relevantnih ocjenjivanja ugostiteljstva u Hrvata.

Postali su i članom JRE (Jeunes Restaurateurs), udruge mladih ugostitelja i chefova iz 16 zemalja svijeta s 350 restorana, a među njima je još samo 12 hrvatskih. Restoran prima 60 gostiju, a na terasama ispred hotela, u mediteranskom zelenilu serviraju se pića. Pravi mali raj.

Ponovno citiram Šuljića: ‘Od početka smo nastojali dignuti klasu restorana i ne biti u području gastronomske konfekcije. Nastojali smo osmisliti ponudu cijeloga otoka Paga kroz vino, gastronomiju i smještaj na višem nivou.’

Vrhunska ponuda i ljubazno osoblje

Na kraju treba naglasiti da je Boškinac tijekom 2014. na području Posedarja zasadio još 18.000 trsova merlota , cabernet sauvignona i shiraza, a da u konačnoj proizvodnji koriste i jedan mali dio grožđa svojih kooperanata. Vinogradi u Posedarju su u kršu, oni u Novaljskom polju na zemlji, i u ovoj sušnoj godini dali su samo oko 20% prinosa. No, to ne zabrinjava Borisa. ‘Prinosi će biti kakvi budu mogli biti, ne namjeravam navodnjavati parcele.’ Vinogradi u tom području tek trebaju doći u pravi rod i onda će se vidjeti hoće li izlaziti samostalno ili u kupažama ili jedno i drugo.

Odlazim iz Boškinčevih dvora (moja tvorenica) s mišlju da ovaj čovjek zna što radi i već sada zna korak koji će poduzeti u budućnosti. Želim mu, i cijeloj pratećoj ekipi, sreću na tom putu, a na diku hrvatskoga vinarstva, hotelijerstva i ugostiteljstva.

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić


Tagged: , , , , , , , ,