Pag je i u listopadu lijep. Nema puno turista, još se može kupati u moru, možete kušati svjetski poznate ovčje sireve, a u Boškincu popiti istoimenu crnu mješavinu vina europske kvalitete.Na otok Pag, točnije u Novalju, došao sam krajem prošloga tjedna. Bila je to prilika da upoznam ljude koji vode siranu OPG-a Vidas, koja je po svim parametrima u vrhu otočne proizvodnje sira. OPG Vidas ima tradiciju u svojim precima koji su proizvodnju s vlastitim ovcama i pašnjacima, uz dozvolu ondašnjih austrougarskih vlasti, počeli još prije 130 godina.

Danas Jadranka, rođena Alafetić i Krune (kako ga od milja nazivaju) Vidas proizvode sireve u maloj mljekari u obiteljskoj kući na ulazu u Novalju, a profesionalno su počeli proizvoditi prije 21 godinu. Bilo je to vrijeme previranja, početak devedesetih, privatizacije na hrvatski način. Ja je nazivam prijetvorbom. Nije mimoišla ni hotelsku kuću Liburniju, u kojoj su radili, i restoran Jadran. Vidasi su morali pronaći novo rješenje s dvoje malodobne djece. Najprije su otvorili kiosk s hranom i pićem u Žigljenu. U jednom periodu otok Pag i trajektna linija Prizna-Žigljen, bili su jedina poveznica Dalmacije i gornjeg dijela Hrvatske. Iskusni ugostitelji, pohađali su istu Ugostiteljsku školu u Opatiji, vidjeli su šansu u tom prometom zakrčenom koridoru. Međutim, nakon nekoliko godina, ponovnim otvaranjem ličke magistrale nakon Oluje, posao je počeo padati. Krunoslav je ozbiljno razmišljao o odlasku iz Hrvatske, ali Jadranka, rođena Krčanka koja do dolaska na Pag ovce nije ni vidjela, rekla je spasonosnu riječ – ovce. Kruni se učinilo da nije dobro čuo ‘ovce’ pa od toga je bježao u obitelji koja se time nekada bavila. Pašnjaci su bili u zakupu već sedmu godinu, ali Jadrankina upornost i muška razboritost doveli su do toga da 1996. godine sami počnu uzgajati ovce i praviti sir. Na početku su ih imali 27, a onda iz godine u godinu stado se povećavalo do današnjih 130. Trećinu su 2013. godine prepustili starijemu sinu Tomislavu.

U tim počecima trebalo se i educirati ako se mislilo postići vrhunske rezultate. Zato su se uključili u edukaciju za mljekara / sirara u organizaciji Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Pričaju sve najbolje o profesorima s kojima su radili na osnovama ovčarstva i mljekarstva, od Jasminke Havranek do svih drugih. Nakon pet godina mukotrpnoga rada (bile su tu i masline i turizam ljeti), 2001. stigla je zlatna medalja u Novalji za njihov sir na lokalnoj ali jakoj izložbi ‘Paške ovce i paški sir’. Bio je to trenutak kada je Krune raskrstio sa svim dotadašnjim dilemama. Zlatna medalja ga je kao rođenog sportaša (bio je prvak Jugoslavije 1982. u shotokanu – jednom od karate stilova) povukla u nove pobjede. Otada ih je toliko da će uskoro doći i stota. Ovdje nabrajam nekoliko najznačajnijih.

Dvostruki su šampioni međunarodnog Sajma hrane u Novom Sadu 2014. i 2015. godine.U Splitu su, na međunarodnoj Izložbi poljoprivrednika Mediterana, bili srebrni u kategoriji sireva i maslinova ulja iz vlastitih maslinika.

Na međunarodnom natjecanju u Austriji 2016., u konkurenciji petstotinjak sireva, osvojili su srebro, a 2009. godine su na svih pet značajnih natjecanja u Hrvatskoj osvojili pet zlatnih medalja… Takav rad prepoznali su im i kod kuće, pa im je 2013. dodijeljena Nagrada Grada Novalje.

Već spomenute 1996. godine počeli su na 17 vlastitih hektara u ogradicama, kako kažu po domaće, u Dabovim stanovima. Danas imaju u najmu još 27 što čini ukupno 44 hektara. Bilo je planova i ponuda za izgradnju solarnih panela na njihovoj zemlji. Izgledalo je da je to gotova stvar, ali neprekidne izmjene prostornih planova i još ponešto, osujetile su tu mogućnost.

Bitno je napomenuti da Vidasi rade sireve od nepasteriziranoga mlijeka, maksimalna temperatura u drugoj fazi proizvodnje je 41 stupanj Celzijusa. Jasno je da takav proizvodni postupak daje jači, autentičniji, prirodan okus i miris, nešto poput nefiltriranoga piva ili biodinamičkog, oranž vina. Kupci to znaju i osjećaju. Svaki kolut označen je rimskom brojkom II i 94. Rimska dvojka označava katastarsku općinu Novalja, a 94 je broj obitelji Vidas.

U ranu jesen je svojevrsno zatišje u poslovima. Čeka se početak janjenja, kraj studenoga i prosinac, odvajanje janjaca (dio 40-dnevnih ostaje za obnovu stada) ostalo se proda i kreće mužnja koja se radi dvaput dnevno. što mislim da je najteži dio posla. Mlijeko se transportira na preradu u kući. Najprije laktofriz (hlađenje na plus 4-6 C), onda sirarski kotao gdje se mlijeko zagrijava na 31 C i završno usitnjeni zrnati komadići sira dogrijavaju se do 41 stupnja. Naravno, ovo je vrlo pojednostavljeno rečeno, jer se između dvaju zagrijavanja događa mnogo toga, a o svim tim fazama brine gospođa Jadranka.

Inače, sira proizvedu oko 2,5 tone i nema ga dovoljno za zadovoljiti potražnju. Mogla bi ta brojka biti dvostruko veća, ali za to treba veće stado, broj ljudi i prostor. Ipak, u nekim budućim planovima, ako se ostvari onih nekoliko ‘ako’, oni svoju novu mljekaru vide u njezinu prirodnom okolišu u Dabovim stanovima.

U tome, ali i u rasadniku mediteranskih biljaka, proizvodnji ulja i turizmu, pomažu im i pomagat će ubuduće vrijedni mlađi sin Željko i njegova djevojka, akademska slikarica Matea. Gdje se velike ruke slože…

Stariji sin Tomislav Vidas pokrenuo je prije četiri godine vlastitu proizvodnju s dijelom obiteljskoga stada. Posljednjih godina i on dobiva priznanja i medalje. Između ostalih i na godišnjim skupovima Hrvatskoga saveza uzgajivača ovaca i koza, koje je svojevrsno državno prvenstvo, uz stručna razmatranja zajedno s ocem Krunom.

Tomislavu u poslu pomaže supruga Smiljana, profesorica engleskog jezika u novaljskoj školi i 12-godišnji sin Marko. Upravo ovoga tjedna u Vinkovcima se održava skup njihova saveza, čiji je Tomislav predsjednik. Kaže da će aktualizirati velike probleme u zaštiti stoke upravo na svom otoku. Čagljevi su se nekontrolirano razmnožili, raširila se sobina (divlji patuljasti bor) koja guši pašnjake, a tu je još problem zbrinjavanja ovčje vune i ne manje važno – stvarna zaštita autohtone paške janjetine – pod čijim se nazivom danas svašta prodaje.

Nisam odolio da za trodnevnoga boravka na otoku ne vidim neka stara i nova mjesta: plažu Ručicu, znamenite tisućljetne lunske maslinike i sam Lun, pitoreskno ribarsko mjestašce Jakišnicu, u ovo doba pusto a inače lijepo uređeno apartmansko naselje Straško.

Zalaz sunca jedan je od najljepših na Jadranu, uvjerite se sami…

Opraštam se s otokom na kojemu na jednom mjestu možete kušati janjetinu, vrhunski sir i isto takvo ulje, vino i sol u cvijetu npr. sa čokoladom. Može li se tražiti više, a bura nije zlo ona je lijek…

U idućem nastavku priča o jednom od najboljih hrvatskih vinara Borisu Šuljiću-Boškinčiću i njegovu velom posjedu – hotel, restoran, vinogradi i podrum Boškinac.

Tekst i foto: Vjekoslav Madunić

---