Frljićev Hamlet u ZKM-u

Večeras, 8. ožujka, u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), premijerno će biti izveden Shakespeareov ‘Hamlet’ u režiji Olivera Frljića s Krešimirom Mikićem u naslovnoj ulozi.Hamlet-ZKMEvo što je o predstavi napisala Dubravka Vrgoč, ravnateljica ZKM-a:

Je li Shakespeareov Hamlet u povijesti svjetskog kazališta najgenijalnije djelo dramske literature koje prelazeći književne okvire danskog kraljevića predstavlja neosporno najslavnijim Dancem…, jednim od malobrojnih književnih junaka koji žive izvan teksta, koji žive izvan kazališta… (Jan Kott) ili je jednostavno tek riječ o ne baš posve uspješnoj drami koja ni po čemu nije Shakespeareovo remek-djelo nego se s lakoćom može naći u zbiru umjetničkih promašaja (T. S. Eliot)? Ili u svemu postoji neko treće, kompromisno rješenje koje ‘Hamletu’ osiguravo mjesto u rasporedima onih zagonetnih komada o kojima se uvijek mnogo govori, ali ne kaže mnogo. I koji nas još uvijek iznenađuju jer na pitanja što su u njemu postavljena i nakon stotine godina ne nalazimo razumljive ili pak posve ispravne odgovore. I je li hrabrost usuditi se ponovno postaviti ‘Hamleta’ u ne baš herojskim vremenima kada nam postaje jasnim da koliko god bile odvažne, vlastite nas borbe neće dovesti ni do kakva rješenja, dok nam budućnost odavno već ne ovisi o Fortinbrasovu htijenju.

Vrijeme u kojem živimo poziva na nekoga novog Hamleta, kao uostalom i svako vrijeme. Iznenaditi nas može samo simultanost kazališnoga govora koji ne proziva, forma koja se pretvara u vladanje i moral drugačijeg pisma. Ni pitanja dualiteta vlasti, ni njezini politički mehanizmi, ni ponavljanje slika zločina, ni kajanje nakon grijeha, ni različita ludila izazvana unutarnjim ili izvanjskim silama, ni metafizička bol zbog nedostatka ljubavi… ništa nam više nije toliko strano da ne bismo pomislili kako smo to već negdje vidjeli ili pro(pre)živjeli.

Stoga je naš novi/stari Hamlet ispisan iz sjećanja na utažujuću i očaravajuću stvarnost s čijim se posljedicama svakodnevno suočavamo i o čije se ludilo neprestance spotičemo. I ma koliko nam se činilo da umnažanjem istoga potvrđujemo poznate modele, u nekome izmještenom segmentu, u nekoj pukotini, literarnom ili teatarskom prorezu, u diskontinuitetu, manjku, nestanku, ponoru, prigušivanju, u nekoj neizvjesnosti… uočavamo različitost.

Čitamo li tako na pozornici Hamleta ili ga dopisujemo? Možda ga samo živimo i taj život s Hamletom ili oko Hamleta postavljamo u okvire teatra, nastojeći da ne iznevjerimo ni sebe, ni stvarnost o kojoj govorimo. Jer ako tu stvarnost iščitamo iz priče o danskom princu kao žrtvi povijesnih (ne)prilika, osuđenog na poraz i prije nego što se upustio u borbu te nespremnog za bijeg od izvjesne sudbine zabilježene u kolektivnoj uroti dvorjana, učinit će nam se tako bliskom da ćemo iznova, po ne znam koji put, usuditi se Shakespearea nazvati svojim suvremenikom.

Dubravka Vrgoč

Opširnije o predstavi: ZKM

Tagged: , , , , , , , ,